NeNekoliko “nepočešljanih misli” uz opus Laszla Vegela In: Slobodan Šnajder: Umrijeti u Hrvatskj, Fraktura, 2‚19
“Nego Erwine Isidoroviću, kako može čovjek ovako nagomilavati u sebi najnemogućnije atribute, kao što Vi to činite. Biti Mađar – samo je po sebi nesreća, ali to nekako još ide. Biti Mađar i Židov – pomalo je već pretjerano. Biti Mađar i Židov i mađarski književnik i komunist, upravo je perverzno. Ali da je netko danas Mađar, Židov, komunistički književnik, a usto jugoslavenski državljanin – fantazija pokojnog Sacher-Masocha prema tome je kao neki bezazleni mali pinč!”
Ovako se Isak Babelj u mjesecu siječnju godine 1936, ili negdje oko toga datuma, obratio Erwinu Šinku. (Citiram prema hrvatskom prijevodu Šinkove knjige Roman jednog romana, danas potpuno zaboravljene, a u Njemačkoj često pretiskivane do u najnovije vrijeme.)
Još više nego Laszlo Vegel, imao je Šinko prava žaliti se na činjenicu preranog rođenja, premda on za razliku od Laszla nikada nije učinio eksplicitno. Da kombinacija koju opisuje Babelj, a ona nije bila daleko od njegove, Babeljeve, nije bila neko obećanje sreće, jasno je iz same stvari. Ali da će biti fatalna, ta kombinacija genetsko intelektualna, to u trenutku ovdje citiranog razgovora ni Babelj, pa ni sam Šinko, nisu još mogli znati posve sigurno.
Slavljeni autor Crvene konjarmije bit će uskoro smaknut kao engleski špijun. Šinko, uza sav trud onih koji su mu pomagali, a to su sve odreda bila prva imena lijeve, europske književne fronte (među inim Romain Rolland), nije uspio u staljinskoj Moskvi objaviti svoj roman. Tko zna, možda mu je upravo ta činjenica spasila glavu. Roman ima naslov Optimisti, radi se mađarskoj komuni Bele Kuna, to je po mom sudu velika knjiga, ostavljena u talonima europske književnosti, do danas neotvorenom. Potom je o tom o tom neuspjehu napisao drugu, možda još važniju knjigu. Njezin sadržaj čine strahovi, uglavnom intelektualaca, i to onih koji su bili lojalni stvari svjetske revolucije. Jedva da postoji neki bolji zapis koji bi bolje dokumentirao te strahove, većim dijelom opravdane. I onda je počela Šinkova anabaza tokom koje je jedva spasio glavu. No većina onih koji su ostali, nisu.
Ervin Šinko bio je u očima Babelja upravo ono što Laszlo, uz mutatis mutandis, tvrdi za se: neka vrsta kentaura. Ni ovo ni ono, već i ovo i ono.
Usporedba, kao svaka, šepa. Ali ipak! Obojica su rođeni u onom kutku kugle Zemljine koji se zvao sad ovako sad onako, tojest i ovako i onako… Ne postoji entweder oder, ili-ili, veli Werther kod Goethea. Za Šinka taj se kutić Zemlje zvao Južna Madžarska, Apatin. Kad se rodio Laszlo Vegel, situacija je bila, ajmo kasti, rovita. Imena tih zakutaka, u državno-pravnom smislu, mijenjala su se na dnevnoj bazi, premda je a svako ime bilo izračunato na vječnost (kao i III. Reich, na tisuću godina). Dojučerašnji gospodari postajali bi parije, i obratno. Povijest toga prostora nadaje sliku trajne mahnitosti uzajamnog proganjanja i osvete. Nenadmašnim humorom, s vrlo blagom dozom cinizma, opisuje Vegel tu mahnitost u summi svojega opusa, u remek djelu Balkanska lepotica ili Šlemilovo kopile, knjigu koju su u Hrvatskoj sasvim nedavno izdali pod naslovom Balkanska krasotica, a to zato da hrvatska publika ne bi morala posezati za “razlikovnim rječnikom” dvaju u potpunosti različitih jezika.
Da je dakle rođen prerano, veli Laszlo, isključujući sebe iz one milosti kasnoga rođenja koju je Helmut Kohl, ironično dakako, spominjao u vezi naše generacije, držeću tu milost svojom zaslugom. Doista, biti rođen pravodobno, odnosno “nešto kasnije”, uštedjet će pojedincu strahotu “zadnjeg poziva” kojemu su morali udovoljiti jedan Grass ili Ratzinger. Pojedinci poživjet će u miru, u relativnom obilju europske konsolidacije, ili recimo usred blagodati njemačkog privrednog čuda. Povijesne pravde radi valja reći da je za sve to zaslužniji onaj stari lisac Adenauer nego Helmut Kohl, ali to sad nije važno.
Dakle, idemo dalje, te slijedom Babeljevih određenja, da ne velim opozita svemu što bi bilo donekle razumno, tojest, što bi “donekle moglo proći”, dolazimo do nacionalnog određenja. Aha, tu smo: pitanje identiteta!
Laszlo je bez sumnje mađarski pisac, ako je, kako veli Nijemac, čovjek ono što govori. Književnost se opredjeljuje matrilinearno: mađarski je Laszlov materinji jezik. Da ovo uglavnom “štima” mogu potvrditi metodom vlastite kože, da ne velim, metodom vlastitog unutrašnjeg uha: Moj je očinski jezik njemački, ali materinji je hrvatski, i za razliku od recimo Josepha Conrada koji spada u rijetke iznimke, nikada se ne bih mogao izraziti o stvarima koje su odista bitne, napose kad spadaju u sferu osjećaja.
Ne znam je li ovo što ću sada reći nešto pozitivno i obećavajuće. Bilo je djelatno, ali onda je opovrgnuto novijim zbivanjima. Ali oko šezdesetih godina prošlog stoljeća, koje se ponekad imenuju kao vesele, lude, bezmjerne i slično, nisam svojega prijatelja Laszla Vegela doživljavao kao “manjinca”. Čitao sam ga u srpskim prijevodima koji mi, kako sam napisao u jednoj davnoj recenziji, nisu izgledali kao da bi bili napisani na jeziku ne samo potpuno stranom, već za Hrvata, ako baš nije Krleža, potpuno nenaučljivom. Ama baš nikada mi nije palo na pamet da Laszlo, prema nekoj sudbinskoj klasifikaciji, spada u kulturu naroda s kojim se moj narod teško sporio, naravno, oko pitanja identiteta, a u stvari prisilno zajedničkog državnog erara! Znao sam ponešto o tome da se u Laszlovu užem prostoru “spremalo pod dunavski led” tko je već koga dohvatio, a u tim sam stvarima, baš kao i Laszlo, već oduvijek, mnogo prije no što je to postalo krajnje nepoželjno, pa i opasno, polazio od principa: Svakome svoje!, tojest neka svako pomete pred svojim vratima. Nažalost, ovaj jednostavan princip izašao je danas na zao glas.
I tako sam na jednom budimpeštanskom skupu sredinom devedesetih prvi put čuo Laszla govoriti mađarski! Mene se to dojmilo kao neki brechtijanski efekt začudnosti.
Čak nisam posegnuo za slušalicama, samo sam gledao i slušao uživo, naravno, ne razumijevajući ni riječi. Palo mi je napamet nešto ovako: Gle kako on tečno govori jedan strani jezik! Ako čovjek vrijedi koliko stranih jezika govori, slijedilo bi da se on sada udvojio. Čekao sam pauzu da bi kentaur ponovno prozborio “ljudskim” glasom. Do danas Laszlo je potpuno osvojio tu svoju “drugost”, tu svoju mitsku podvojenost
(nemojmo zaboraviti, mitski kentauri znali su biti veoma pametni, uz to što su imali uspjeha kod zemaljskih žena), te vodi potpuno paralelnu egzistenciju usred jedne veće kulture koju današnja Europa danas percipira s više uvažavanja no ikad. Ono što je jedan nesretnik kao Babelj držao ugrozom, skoro kao nekim defektom, manom, falinkom koju bi bilo pametnije sakriti, sada je prednost. To su valjda u međuvremenu priznali i poslenici moskovskog Instituta za književnost koji nekoć nisu uspjeli u svojim ladicama i katalozima pronaći Laszla Vegela, unatoč njegovih tada već barem 20 knjiga izvorno na mađarskom. Jerbo nisu znali kamo ga svrstati.
Što smo dakle dosad mogli naučiti o Laszlovu mađarstvu?
Kao što je sam Laszlo kompozit raznih opozita, isto je tako složeno i njegovo mađarstvo. Davno sam u već navedenoj recenziji, kad sve to još nije bilo tako presudno određujuće kao danas, napisao da je to njegovo mađarstvo bliže Adyjevskom, u kojemu uvijek ima tuge i južnoslavenske, i još više, općeljudske. “Što vrijedi čovjek kad je Mađar!” A valjalo bi obrnuti: Što vrijedi biti Mađar kad je biti čovjek tako malo!” Laszlo bi to nazvao minimalnim programom koji traži maksimalne žrtve. Te žrtve ne spadaju u velike nacionalne, utemeljujuće epove koje uvijek, na ovim prostorima ama baš uvijek do najnovijeg doba, podrazumijevaju ekskluziju onih što u taj prostor, po nalogu njegovih nacionalnih čistača, ne spadaju, a tu su se našli manje-više slučajno, protiv više političke, tojest većinske volje. Osnovni program glavnog lica Balkanske lepotice upravo je taj. Roman je naracija skrajnutog koji to, po mogućnosti, rad bi i ostati. Hrvatski pjesnik Slavko Mihalić pronašao je u jednom zapisu kojemu je autor neki umobolnik sljedeću molbu: “Molim da me se ne primjećuje!” Čovjek je možda i bio bolnik, ali um sigurno nije bio njegova boljka.
I tako na našim zemljopisnim širinama sveudilj iznova ponavljaju se vremena kad je onima, koji ne spadaju u nacionalno utemeljujući ep, koji su na ovaj ili onaj način ispali iz povijesti, najbolji program ostati neprimijećen. Da ne velim kako je to uvjet preživljanja.
Ali ime Šlemil (pa još njegovo kopile) upućuje na čovjeka koji ima problema sa svojom sjenom. Sjenu naime moraš imati. Ne imati sjenu komplicira život. Kao što život zna jako zakomplicirati ako je imaš takvu da se za tobom odulji. Laszlo je upravo takva jedna jaka osoba koja baca iza sebe markantnu sjenu, točnije, već ranih devedesetih za njim se oduljila sjena, činjenica koja ga je ostavila na cesti, jerbo, ostajući kentaurom, nije “pasao” u nacionalnu štalu. U tom svojem novom Šlemilu Laszlo je ugradio parčiće prošlih života, ali njegov osobni problem je obrnut: odveć markantna sjena, previše osvijeljen cilj.
Sa sjenom je dakle, ovako ili onako, neki problem. Chamissov Schlemil ju je prodaonekakvom putujućem čarobnjaku, a ne zna se što je taj učinio sa svojom kupovinom.
Imao je potom Schlemil raznih nevolja, naprimjer nije smio izlaziti po suncu jer bi svak vidio da s njim nešto temeljno ne štima, jerbo on ne baca sjenu. Otud se skrivao po sjenovitim mjestima i mračnim izbama. I Laszlov junak ne šeće po suncu i njegov je program provući se između vrištećih programa, da ne velim pogroma, fonetska bliskost ovih pojmova kod nas je uvijek imala svoju provedbenu, praktičnu verziju, i nekako je ta bliskost veća no što dostaje za figuru stare retorike koja se zove lucus a non lucendo. Jer gotovo svaki program prometnuo se u pogrom, do ranih devedesetih.
I onda stvar sa sjenom postane nesnošljiva, sjenu napokon moraš imati ako se ovako ili onako kaniš uklopiti. Chamisso vraća junaka na izvor, on ponovno sreće čovca koji je otkupio njegovu sjenu. Schlemil je može dobiti natrag, ali za uzvrat mora prodati svoju dušu! Eto nas kod Fausta, i možda je to faustovska prava mjera u svijetu naših provincijalnih Mefista: smjet će Faust izaći na sunce, ali duša će zvršiti u čarobnjakovu plaštu kao njegov plijen.
Razmišljao sam dosta o tom trenutku kada je Laszlo Vegel, onda u Budimpešti, progovorio mađarski. On je sve dotad s nama govorio srpski, dakle ne na jeziku na kojem je pisao, mislio i osjećao. Zašto sam ipak osjetio potrebu da u recenziji Laszlova romana Dupla ekspozicija (prvo srpsko izdanje 1983.) napišem da srpski prijevod teče tako dobro i prirodno, kao da i nije prijevod?
Mislim da tu pitanje jezika uopće nije presudno, niti je valja čitati kao neku posebnu pohvalu prevoditelju.
Već se radi o nečem posve drugom: taj roman je generacijski u najboljem smislu te riječi. Ono što je Vegel u tom romanu fiksirao mislili smo svi mi koji smo prošli
katarzu šezdesetosmaške pobune. Laszlo Vegel uzimao nam je riječi tako reći iz usta, i naravno da nam nije padalo na pamet da su one izvorno fiksirane na stranom jeziku.
Književnoteorijski to bi moglo biti zanimljivo, koliko god strukturalisti tvrdili da je sve jezik, a jezik sve. Ovdje sve upućuje na to da je kontekst zajedničkih doživljaja važniji od jezika.
Budući da nas Laszlove gene upućuju na to da moramo odbaciti odrednicu Židov koju je Babelj, i sam Židov, onako sažalno uočio kod Šinka, ostaje ono o komunizmu.
Doduše, i sam Vegel mogao bi spadati u jednu misleću manjinu koju su u europskoj kulturi obilježili mnogi židovski intelektualci i do te mjere da su u toj manjini oni bili u većini. Ima mnogo načina napripadanja na način ahasverski, a da taj nije nužno judejski. Uvidi često osamljuju. Većinsko mišljenje ne zamara se tim uvidima, ali one koji ih imaju isključuje. Ima u europskoj kulturi sijaset načina kako se može biti Židov, a da to nije ni u kakvoj vezi s “izabranim narodom” i vjerom Mojsijevom; premda radi se o individualnom izboru. Ako su riječi-tuđice naprimjer Židovi jezika, kako je pisao Adorno, jer ih se mora i grafički obilježiti, dodajem ja, onako kako su obilježavani sami Židovi, onda valja primijetiti da u Laszlovoj do danas razgranatoj političkoj esejistici (uvijek jako književno obojenoj i ugođenoj) u tom smislu imade mnogo tvrdnji koje fiksiraju osamu na temelju uvida da one, te tvrdnje, strše u kontekstu naređenog i poželjnog mišljenja. U odnosu na novopropisane masovne zanose, Vegel je već oduvijek osjećao neku tuđost. I ta je tuđost ona njegova sjena koja se u devedestim, kao i za još nekima od nas, oduljila za njim.
No kako stoje stvari sa zanosima iz naših formativnih razdoblja, i je li uopće tada bilo moguće biti komunist na neki jednostavan način koji nije kompromitantan i režimski?
To je gotovo pa ključno pitanje moje generacije koja je u kasnim šezdesetim osjetila silno, upravo bezmjerno nestrpljenje da se politički i kulturno rodi. Roditi se, ali, jest teško, nosi razne rizike.
Ja sam zato s aplombom pozdravio Laszlovu “Duplu ekspoziciju” jer sam u tom relativno kratkom romanu našao sva pitanja svoje generacije, pa i trag njezinih uspjeha i evidentnih poraza, odnosno neuspjeha.
Te sam za ovu priliku pročitao iznova i sam roman i svoju neveliku recenziju, koja se naravno, ne sasvim uspjelo, trudi biti pametna, ali se entuzijazam za roman nije mogao sakriti, što je izlaže prigovoru “sukoba interesa”, odnosno loše subjektivnosti. Ona je pisana sad već prije 35 godina. Prohujao je cio jedan život. Otkako smo se svi mi formirali, ne dokraja uspjelo, prohujalo je više godina no što su bila očekivanja za ljudski vijek u doba Francuske revolucije.
Recenzija ima naslov: “Magic Mystery Tour kroz vrijeme”. U tome zapanjuje sljedeće: Kad danas čitam Laszlov roman, pa onda i svoju recenziju, njegov mi se autor nadaje kao sam taj putnik kroz vrijeme. Vegel je očito vidio dalje od većine nas, a tu mu je sposobnost vjerojatno omogućila kentaurska priroda njegove pozicije. Možda nije bio obdaren milošću kasnog rođenja, rođen je nešto ranije, ali njegova egzistencija u međuprostorima više kultura, tradicija i jezika profinila je njegove instrumente i omogućila mu, što će zvučati trivijalno, bolje, tananije osjećanje razlika. U igri ogledala u kojima egzistencija pronalazi svoje različite, često suprotstavljene odraze, Vegel je sklopio naprosto obuhvatniji, šareniji kaleidoskop.
Ali čak ni to nije odlučujuće za današnji dojam o ovom romanu. Kad se danas raspreda o putnicima kroz vrijeme, to se obično odnosi na neku fotografiju upravo razvijenu s filmova nađenih na nekom tavanu, a na njoj se odjednom vidi čovac koji sto godina prije izuma mobitela drži nekakav sličan bakelitski predmet na uhu. To spada u šarade masovne kulture. Ali stvarni adekvat koji obilježava putnika kroz vrijeme odnosi se na spoznaju koju u trenutku snimanja fotografije držimo preranom, ako ne i posve nemogućom. To je, riječju, roman Dupla ekspozicija iz godine 1983.
Takvih formulacija u Laszlovu romanu imade mnogo. Kako shvatiti rečenicu: “Nostalgija je važnija od stvarnosti!”? U romanu snima se jedan film o 1941. Prostor filma je kao uvijek kod ovog autora, sve do Balkanske lepotice, Novi Sad. To je naravno jasno u vezi romana Neoplanta, tom epu o jednom gradu kakvog ima malo koji od naših gradova, Zagreb ni u snu; ali to je jasno i en lissant Laszlovu esejistiku, koju uglavnom moramo smatrati memoaristikom: On će u Trstu, s dozom očaja, ali i prepoznavanja, tražiti jednu “bečku”, ali u stvari novosadsku kavanu, odnosno slastičarnicu. Da se i ne govori o zgradi banovine koja se tako ponosno prsi na razglednicama do danas, a ispada da su je gradili Laszlovi pretci, u nju, po završetku gradnje, nikada ne ušavši.
Je li se onda rečenica u vezi filma koji se snima u Novom Sadu na ulicama koje su već onda, a pogotovo u devedesetim, često mijenjale imena, odnosi na 1941. kada Horthyjevi husari postaju gospodari, a komunisti spremaju se na otpor? To bi bilo doba kada je revolucija još mlada. Ne znam vam to reći. Ali meni ta rečenica zvuči kao poruka putnika kroz vrijeme; kao da je Laszlo iz današnjeg doba bio otputovao u rane osamdesete da nam to poruči u romanu, a te su godine već bile pune najava događaja koji su za sve nas biti suštinski nepredvidljivi, u najvećem stupnju nevjerojatni. “Hoćemo li snimiti taj film koji je historija”! Pita Vegel. Ili ćemo ga, kao da nam poručuje putnik kroz vrijeme, morati odigrati uživo?
Danas bi to nekom moglo zvučati kao naknadna pamet. Ali boca s ovom porukom bačena je u Dunav 1983!
O patnjama mladoga Mađara govori se u tom romanu nekoliko puta, primijetio sam u recenziji. Laszlo me naveo misliti da su odgovori na ta pitanja sezonski, u smislu u kojem je donedavna postojala hrana koja dospijeva sezonski, kao naprimjer mlad krumpir. Danas su slična pitanja, nazovima ga pripadnošću temeljem kontingencije rođenja, ključna, akutna, sveodređujuća. U recenziji čitam nešto kao sumu Laszlova odgovora, anno domini 1983: “Šezdesetosmaško i ranokomunističko iskustvo otpora ’41. odbit će naravno sve ‘narodnosne varijante’.” Tako je to onda izgledalo. Ali valja tome pridodati Vegelovu upaljenu žarulju: Nostalgija je važnija nego stvarnost. A šezdesetosmaška pobuna u Jugoslaviji bila je u mnogočemu drugačija od verzije
kakva se predstavila na europskim sveučilištima. U osnovi radilo se o tome da se vlast prisili držati se vlastitih papira; sa stanovišta socijalizma, realnog, irealnog, kako vam drago, bila je imamentna, ne transeuntna. “Sve naše nacionalizme na svoje krvave osvajačke pohode lansirali su upravo bivši pravoverni komunisti.”, piše Vegel u Pričama iz donjih predela, (str. 58), s podnaslovom: Berlinski tekstovi, a ovi memoari, već naslovno, zvuče tako kafkijanski. Toliko o komunizmu. Ovo presvlačenje na otvorenoj sceni do danas čeka svojega Gogolja da ga književno fiksira.
Od Babeljevih pomalo užasnutih uvida u kentaurstvo Šinkova mađarstva, ljevičarskog kentaurstva (ta Šinko je u jednu svoju studiju ushtio utrpati cijelu veliku književnost u socrealističke klišeje, što naravno i nasreću nije išlo), ostaje još državna pripadnost. Biti podanik Kraljevine, srpske, potom Titove. Za Mađara ovo potonje podrazumijevalo je suspregnuti, prognati, eutanazirati sjećanja na partizanske “kristalne noći” kako ih imenuje Laszlo u istoj knjizi. Ali ipak, to je bilo doba relativnog blagostanja u sigurnosti uz neke kompromise.
U ranim devedesetim došlo je do demonizacije čak i onoga što je u bivšoj zajedničkoj domovini bilo dobro. Odnosi li se na to rečenica da je nostalgija bolja od svake stvarnosti? Ili se naprotiv radi o rečenici da je, citiram. “ulica uvijek u pravu”?
Vladajuća nomenklatura, post mortem Tita, raskinula je savez s plebejskim klasama koje su je u ratu 41-45. podigle u sedlo vlasti. Putnik kroz vrijeme, dakle, u stanovitom smislu vidoviti šaman, Laszlo je ponešto od toga predvidio. Cijenu koja će za to biti plaćena, dakle, za ostanak te iste nomenklature u sedlu vlasti, međutim nije. Nitko to nije mogao naslutiti.
Ostali smo do danas trajno u nekom rascjepu između onoga što stara etika zove Sein und Sollen, Bitka i Trebanja, Što jest i što bi trebalo biti. Najbliža tom osjećaju od mnogih Laszlovih sličnih formulacija jest ona da je ljevica doživjela nešto kao Pavle na putu u Damask. Poznajemo svi dramatiku Carravagiove slike na tu temu: svjetlost s neba, munja spoznaje; konverzija.
Za što, u što? Činjenica konverzije može biti dramatična. Ne treba nam u potvrdu čitati Roger Martin du Garda i pratiti konverziju Jeana Cassoua… Konverzije kojima smo mi svjedočili nisu dramatične već su prije banalne. Mogli bismo kazati: Kakva vjera, takve konverzije.
Otud smo upućeni na neku vrstu samopropitivanja. Tu se radi o kongruentnosti, održivosti naših stavova.
Nitko tu nije otišao dalje od Laszla Vegela. Pa i taj roman Dupla ekspozicija sofisticirano je posložen kao Bachova fuga u kojoj provodni motivi progone, opovrgavaju i katkad, rijetko, potvrđuju jedni druge. Ali raspravu vodi glavno lice, glumac koji naravno ne želi biti vješalica mnogih obrazina, već hoće biti on sam. Roman je razgovor njega samoga sa samim sobom, dakako bez one božanske smirenosti Marka Aurelija: to je samogovor što ga prividno izgovara netko drugi koji mu se obraća sa “Ti”. Ali to je varka, u osnovi, radi se o ich formi, a opet o dvojstvu. Taj je drugi đavolji advokat, inkvizitorski advocatus diaboli, koji je prvotno djelovao tako da se u dogmu ne bi uvukla kakva podvala. Taj đavolji advokat podsjeća nas da nismo osobito sveti, niti ćemo to biti, a isto tako ni jako blaženi. Sumnjati treba o svemu. Ima li uopće doba kad valja posumnjati i u samu sumnju? Put utopije , veli Laszlo, postao je, spomenuh već, put u Damask.
Sada smo građani Europe, koja sve više podsjeća na doba zalaza rimskog imperija.
U srcu tog imperija bivši papa, Ivan Pavao drugi, jako je ubrzao proizvodnju svetaca, suzivši donekle utjecaj đavoljih advokata. Doba je smanjenih očekivanja, za status sveca dovoljna su danas i manja čuda. Ako smo sada građani imperija, i naša će kazna, za inovjerstvo, za pobunu protiv liberalne ortodoksije, biti blaža. Svetom Pavlu, građaninu Rima, odrubljena je glava, što se smatralo relativno boljim no da je bačen lavovima kao obični kršćani.
Koja je sada naša kazna za ortodoksiju?
Davno, kao glosu za svoju dramu o Erwinu Šinku, koja naslovno upućuje, gle čuda, na teološki traktat, on glasi, taj naslov, Confiteor, napisao sam: “Bez nade u limbu boravimo dane.”
A s Rilkeom ću reći: “Tko govori o pobjedi? Izdržati, sve je!”
Slobodan Šnajder