SIGN IN YOUR ACCOUNT TO HAVE ACCESS TO DIFFERENT FEATURES

FORGOT YOUR PASSWORD?

FORGOT YOUR DETAILS?

AAH, WAIT, I REMEMBER NOW!

Végel László

недеља, 06 јул 2014 / Published in Kritika o Vegelovim delima

Prosečnost kao ideal – Sterijino pozorje

Sterijino pozorje

Prosečnost kao ideal

Zivan lazic

Republika, Beograd, 576-579, 1. jul, 2014.

http://www.republika.co.rs/576-579/17.html

Motivi gramzivosti, bahatosti, lopovluka pojedinaca sa ovih prostora na zanimljiv način su vidjeni u većini predstava na vodećem domaćem pozorišnom festivalu, ali samo je Andraš Urban dublje procitao ponudjen dramski predložak i našao za potrebnim da ukaže kako društveni ambijent i političko- pravni poredak u svakom od nas podstiču, tolerišu, pa Iištite, pohlepu, surovost, brutalnost

Sablažnjavajuće mirno  odvijalo se ovogodišnje Sterijino pozorje; sve je bilo u znaku ravnodušnosti, od objavljivanje selektorovog izbora do nizanja brojnih standarnih drama. Pred sam finiš, Andraš Urban je, uz vidiljiv doprinos dramaturga Katalin Djarmati, esejistički roman- hroniku “Neoplanta” Lasla Vegela preveo u sjajni pozorišni igročin kojim relativizuje, pa i osporava, idiličnu predstavu multikulturalnog Novog Sada; tačnije, reditelj pokazuje da dragocena ljudska, jezička, obrazovna, folklorna  raznolikost može da bude, a u povesti grada na Dunavu i jeste bila, ishodište međusobnih sukoba, zločina, ubistava, kolektivnih silovanja, racija, masovnih osveta… Druga, tamna strana novosadske medalje na pozornici je naglašena jednoobraznim, potpuno crnim glumačkim kostimima, simbolom totalitarizma, nasuprot proračunatoj Mariji Tereziji, koja je stanovnicima poluvojničkog naselja pod Petrovaradinskom tvrđavom 1748. godine, za solidne pare, odobrila status grada i imenovala ga latinskim Neoplanta, uz preporuku da ga svaka zajednica zove u prevodu na sopstveni jezik.

Zaobiđen Andraš Urban

Carica se pojavljuje i pri kraju predstave u haljini od novčanica i sa monetom od 200 evra zalepljenom preko usta; poruka je je jasna – ne pričati o onome što je moralo da se vidi, već u kolektivno sećanje ostaviti samo ono što je politički poželjno, idealizovano, srceparajuće. Ima, međutim, predstava i modernije finale- odlazak mladih svih nacija, jezika i religija na rok koncert; interesovanja su, ipak, ista za sve, umogome oblikovana globalno dominirajućim zvukom.

Vegel, Djarmati I Urban su odslikali poslednjih 114 godina Novog Sada iz svih uglova i uočili su da se bogatiji slojevi bilo kog naciona veštije snalaze u turbulentnim vremenima, kada oslobodioci jednih postaju zločinci nad drugima. Siromašniji, kao Lazar Pavletić, glavni narator romana- predstave, Srbin, fijakerista, na kraju izažava želju da bude sahranjen na Katoličkom groblju, tamo gde je, da bi sačuvao sopstenu glavu, ubio dvojicu najboljih prijatelja, naravno, po nalogu onih koji od 1918.godine u oficijelnoj istoriji figuriraju kao oslobodioci.
 
Riber Hansson/ Švedska

\Novi Sad je dobio predstavu, prethodno i roman, kakav ima malo koji grad; čini se da je krajnje vreme da Novosađani, ali i pozorišni i filmski stvaraoci iz drugih gradova, počnu da češće transponuju dela Aleksandra Tišme, koji je takođe za sobom ostavio opominjujuću sliku grada u čijoj političkoj konstelaciji je uloga novca uvek bila primetnija nego što se objašnjava na standardnim časovima lokalne povesti.
Međutim, odličan i inovativan rediteljski rukopis u ovoj, ali i u “Koštani” Subotičkog narodnog pozorišta, nisu bili dovoljni da žiri Urbanu dodeli Steriju nagradu za režiju. Dobitnik je Mihala Zarada, Poljak sa obrazovanjem i dugim umetničkim stažom u Beču. Pripala mu je za sasvim nezapaženu režiju teksta Biljana Srbljanović Princip il Mali mi je ovaj grob. Čini se da je mladi umetnik osetljivu priču o ubistvu Franca Ferdinanda režirao onako kako su kulturnjaci srpske nacionalne provenijencije samo mogli poželeti; nije gotovo ništa dirao u tekstu, a motiv ubistva je iznašao u ispraznim životima zaverenika, Mladobosanaca. Varirao je frojdistički motiv, popularan od kako je prvi put primenjen pri tumačenju motivacije Hari Li Osvalda da ubije američkog predsednika Džona Kenedija. Potpuno je ignorisao nastanak i genezu fanatizma u neobičajeno mladom dobu, odlučnost da se postane ubica. Uostalom, dublje razrade motivacije nema ni u tekstu Srbljanovićeve, u predstavi teško da je vidljiva i spisateljicina ideja da je tradicija ubistava srpskih vladara uzročnik i tragedije Zorana Đinđica. Mladobosance je posmatrala standardno, ni kao teroriste, ni kao heroje, već kao žrtve sopstvenih revolucionarnih ideja. Previše rabljen motiv, sasvim prihvatljiv i aktuelnoj austrijskoj, i  aktuelnoj srpskoj vlasti. Naravno, i Biljani pripade još jedna Sterijina nagrada za savremenu dramu.
Ostale predstave samo su popunjavale program, pretencizno razvučen na devet dana i urnebesno natrpanim pratećim programima, pojedinih dana i sa po trinaest “sterijanskih događanja” u gradu. Ovoliko predimenzionisanje je Festival poprilično povašarilo.

Neke od prikazanih drama ( “Gospođa Olga” Gorčina Stojanovića, “Gospođa ministarka” Tanje Rigonat, “Pokojnik” Nikole Pejakovića) imaju na matičnim scnama fantastičan uspeh kod publike i visoke ocene stručne kritike. Reč je o klasičnim delima domaće literature, solidno režiranim, sa dobrom glumom i sa dosta novog čitanja polaznog teksta. Dovoljno za dobar repertoarski potez, ali uz prećutnu saglasnost da se ne ulazi u dublju analizu zašto su rođaci, svi tek “n- tog reda”, toliko beskrupulozno gramzivi u borbi za zaostavštinu, zašto se svi prave blesavim i ne žele videti novac kao glavni motiv učesnika u navodno ljubavnoj priči ili zašto masa obožava da karikaturalna Živka, nakon što nije uspela da ličnu i familijarnu gramzivost zadovoji kao supruga ministra, shvata da će cilj ostvariti jedino ako lično postane  ministar.

Ne dirati u vlast
Čemu novo pozorište

Od devet predstava Sterijinog pozorja, tri su igrane u Dečjem pozorištu, dve u Novosadskom pozorištu, jedna u zgradi NIS- a (valjda kao znak pažnje prema glavnom sponzoru), samo tri na scenama Spskog narodnog pozorišta. Nije valda da tri scene u ogromnom modernističkom zdanju nisu dovoljno funkcionalne? Jer, upravo se nedovoljno dobrih bina i mali broj sedišta naročito za predstave na Sterijinom pozorju pre više od 35 godina isticao kao razlog za izgradnju nove preskupe zgrade. Ove sezone čak pet predstava je igrano na scenama koje su bile pozorišne pre igradnje luksuznog zdanja. Ne samo da je izgradnja koštala previše, već su i tekuči troškovi preveliki. Reforma pozorišta uključuje i racionalizaciju scene; mnogo je korisnije novac usmeriti na samu predstavu (pisce, glumce, reditelje, scenografe…), nego plaćati visoke režijske troškove nefunkcionalnih i energetski rasipničkih palata.

Upravo izostanak propitivanja društva u kome se sistem vrednosti ustalio tako da nesposobni i korumpirani stalno dobijaju priliku da naum ostvare, svođenje pohlepe navodnih naslednika na lične karakterne crte, te redukovanje mladalačke drame Milutina Bojića isključivo na mimikriju predratne malograđanske porodice, čini ove predstave privlačnim i zanimljivim pozorišnoj publici, ali društveno su sasvim irelevantne, čak uočljivom distancom od politike idu na ruku vlasti, baš kao što i “Unosno mesto” Egona Savina jeste odlično režirana i odglumljena ređe igrana drama Ostrovskog, neverovatno slična našoj svakodnevici, ali i ovde je izostalo aktuelnije variranje osnovne teme.
Distanciranje od aktuelizacija, od kritički angažovanih predstava, ukazuje i na osnovno obeležje tekuće pozorišne sezone u Srbiji, a slično je i u okolnim regijama u kojima se relativno često igraju drame pisaca iz Srbije, pa i ove predstave, od pre desetak godina, takođe ulaze u glavni program Sterijinog pozorja. Ulagivanja i dodvoravanje vlasti, kako bi se iskamčilo ono malo novca namenjenog pozorištu, premda je za prilike u ostalim segmentima  umetnosti u pitanju solidna svota. No, para je iz sezone u sezonu sve manje, a nema ni naznaka da se trend neće ne samo nastaviti, nego i intezivirati.

I tu dolazimo do nevidljivog pitanja koje je postavilo (i) ovogodišnje Sterijino pozorje; zašto nije bilo Kokana Mladenovića, odnosno zašto je ovaj višestruko potvrđeni reditelj, dramaturg, ali i organizacioni reformator pozorišta, praktično udaljen od glavnih tokova na srspkim scenama. Stoga ga nije moglo ni biti na Pozorju, gde je prošle godine dobio nagradu za mjuzikl, tek da se prikrije uočljiva odbojnost kojim vodeći kulturni klanovi nipodaštavaju, ignorišu i teraju reditelja iz Niša, tretirajući ga kao provincijalca iz južne tačke Srbije, simbola zaostalosti.

Palanačko ili reformisano pozorište

No, ono što je Mladenović pokušao, i umnogome uspeo,  da ostvari sa ansamblom i pozorišnom kućom “Atelje 212”, dakle na umetničlkom ali i na organizaciono-produkcionom planu, jesu reforme neophodne da teatri u Srbiji uopšte opstanu. Transformacija obuhvata sve segmete pozorišta, umetnici se moraju više osloniti na ugovorne mandate, manje na stalni radni odnos, koji u nas omogućava da glumica za 34 sezone rada odigra samo jednu ulogu ili da glumci po sedam, osam sezona ne stanu na scenu, bar kada je matična u pitanju. Naravno, sve vreme uredno primaju platu. Prateće službe, krojačice, frizerke, šminkerke, majstorske radionice, valja izdvojiti u samostalna preduzeća koje slične poslove rade i za ostalle pozorišne grupe ili čak za korisnike nezavisne od umetničke scene. Marketing službu valja valorizovati spram poslovnih rezultata kuće, administraciju redukovati.
U suprotnom, ako se reforme, čiji je najveći zagovornik bio Predrag Ejdus tokom direktorovanja u “Narodnom pozorištu” 2001- 2003. godine, ali nije imao dovoljnu podršku resornog ministra, na Pozorju ćemo i dalje gledati drame uobičajenog repertoara, osmišljene da vide sve što je crno u pojedincima, ali bez i primisli da propituju zašto smo tako neuviđavni, halapljivi ili sirovi, pogotovo bez intencije da dirnu u ishodište ljudskih destrukcija.
Među liberalnijim pozorišnim svetom uvreženo je stanovište da je pad Sterijinog pozorja počeo sa porazom Demokratske stranke na prethodnim izborima i imenovanjem nove garniture, pre svega selektora Igora Bojovića. Daleko od toga da je novi selektor oduševio, nedovoljno poznavanje trendova na evropskim i scenama u okruženju mu je uočljiva slabost. Ipak, setimo se da je pre dve sezone tadašnja selektorka pred uobičajenu sesiju Okruglog stola kritike prošla pored novinara uz napomenu da Mladenoviću nikako ne postave niti jedno pitanje i tako ga potpuno izopšte. Nije to bio samo izraz zluradosti prema uspešnom Nišliji, već i izrazit antirefromiski govor, moglo bi se reći i antirefromski stav.

Živan Lazić

 
     
 
Broj 576-579
01. jul – 31. avgust

Recent Posts

  • Iz centralizma je umnogome lakše uploviti u autokratiju

    Autonomija.info – Laslo Vegel – 01....
  • Vladislava Gordić-Petković o Tišmi, o Šnajderu, i o Vegelu

    Politika, 1. jula 2017. PROLAZAK IZMEĐU KAPI Vl...
  • Budućnost je već davno prošla

    Fragmenti iz dnevničkih beleški: Do autoritarni...

VEGEL Texts

VEGEL TEXTS

  • Bibliografija
  • Biografija
  • Galerija
  • Home2
  • Knjige
  • Video
  • Kontakt

Recent Posts

  • Iz centralizma je umnogome lakše uploviti u autokratiju

  • Vladislava Gordić-Petković o Tišmi, o Šnajderu, i o Vegelu

Laslo VEGEL (Végel László), prozni i dramski pisac, esejista, kritičar, rođen je u Srbobranu 1941. godine. Bio je novinar, član redakcije novosadskih časopisa Új Symposion i Polja, zagrebačkog Prologa; glavni urednik novosadske Tribine mladih; urednik subotnjeg kulturnog dodatka lista Magyar Szó (1971-1980); dramaturg Televizije Novi Sad (1980, otpusten 1992); stalni pozorišni kritičar lista Politika; koordinator novosadske kancelarije Fonda za otvoreno društvo (1994-2002). Od 2002. živi od književnog rada.
  • GET SOCIAL

© 2020. All rights reserved.

TOP
  • Magyar
  • Srpski
  • English
  • Hrvatski
  • Deutsch