Laszlo Vegel: Hrvatskoj i Srbiji EU je smirujuća
Slobodna Dalmacija, 12. 11. 2013.
Laszlo Vegel: Esej je žanr usamljenog čovjeka. A takav je lokalpatriot bez domovine i manjinski čovjek kao što sam ja /Jakov Prkić / Cropix
Mađarski pisac iz Vojvodine Laszlo Vegel bio je prisutan u kulturnom prostoru bivše države kao pisac romana, drama i eseja, kao aktivni, pa 1992. otpušteni dramaturg TV Novi Sad, novinar, intelektualac koji je sudjelovao u prosvjedima i vođenju Soroseva podureda… Autor romana kao što su “Memoari makroa” ili “Ekhartov prsten” za svoje je knjige dobivao nagrade, posebno u Mađarskoj, uključujući i onu najvišu, “Lajos Kossuth”.
Preuzimanje nagrade u Mađarskoj za posljednji roman “Neoplanta” ovom je piscu s bibliografijom bogatom nagradama i putovnicom bogatom pečatima prekinulo boravak na rezidenciji u Splitu u organizaciji udruge Kurs, no Vegel će se u Split vratiti u travnju. Tada će u kavani “Le Monde” predstaviti svoj književni, intelektualni i društveno-kritički profil. Možda dotle dočekamo i prijevod neke njegove knjige. Poučeni iskustvom Sanadera i Hernadija, o Ini i MOL-u nismo razgovarali, baterije iz diktafona nismo vadili…
Kada ste zadnji put bili u Splitu? − Bio sam u Splitu početkom osamdesetih, i to dulje vrijeme jer sam kao dramaturg radio na predstavi “Vojna tajna”, koju je prema tekstu Dušana Jovanovića režirao Ljubiša Ristić. Dramu splitskoga HNK vodio je Marin Carić, a Ristić je tada bio veliki talent, no za ono što je radio nakon 90-ih nemam razumijevanja. Inače uživam u Dalmaciji, volim slušati Dalmatince, komunikativni su, glasni, melodični.
Autor ste poznate drame “Judita”. Jeste li pri pisanju konzultirali Splićanina Marulića? − Pročitao sam ga, ali Biblija mi je bila temelj. Moja “Judita” je srednjoeuropska tragedija. Judita prema Bibliji ubije Holoferna i postane časna žena. A u mojoj drami grad jedva čeka da bude osvojen, a Judita ispadne izdajnica. Dramu sam pisao 80-ih godina, kada je Novi Sad, nažalost, jedva čekao da bude osvojen. Poslije sam vidio da to nije samo priča o Novom Sadu.
Autor ste knjige “Bezdomni eseji”, koja se dobro uklapa u vaš osobni položaj Mađara u Vojvodini? − Parafrazirao sam Josepha Rotha iz Austro-Ugarske da je i moja literatura bezdomna. Ja u sebi imam tu austrougarsku kulturu, tako da mi ni njemačka ni hrvatska književnost nisu strane, kao što je, na primjer, engleska. One nisu moje, ali su mi bliske. Pripadam mađarskoj književnosti, s njom sam odrastao.
Posljednjih godina najviše se izražavate u esejima. Pripremate li se dugo za njihovo pisanje? − Treba dugo čitati, ali ne kao znanstvenik. Skuplja se tada neko znanje, ali najviše volim da esej ima neku priču. Da bude blizak književnoj tehnologiji. Eseji su dugi otprilike 10 do 15 kartica. U knjizi eseja “Vitgenštajnov razboj” opisujem kako idu ta borna kola za Vukovar i kako lijepe bankarske službenice bacaju cvijeće na tenkove. Jako mi je žao što ovdje nije objavljena.
Danas je dosta popularan žanr romana eseja, koji ste odavno našli kao svoj? − Jest. Esej je žanr usamljenog čovjeka. A takav je lokalpatriot bez domovine i manjinski čovjek kao što sam ja. Esej je dobar za mene. Na srpskom su objavljeni moji “Bezdomni eseji”, u kojima je kozmopolitizam rješenje, kao izlaz u svijet. Volim međužanrove, periferiju. Za vrijeme NATO-ova napada počeo sam pisati poluroman, dnevnik “Ispisivanje vremena, u međuvremenu”, u kojem sam se suočavao sa sobom, identitetom, obiteljskim tajnama i grobnicama…
Dosta putujete po Europi, a kritizirate birokratiziranost EU-a i njegovu nebrigu za marginu? − Bruxelleska birokracija nema nekih novih ideja i nije mi po volji, a ne volim ni jednu birokraciju. Nije mi simpatična ta neoliberalna osnova Europske unije, ali za neke manje države poput Rumunjske, pa i Hrvatske i Srbije, EU je smirujući. Ne znam što bi bilo s njima da nema EU-a. Zato jako navijam za to da Srbija uđe u EU i hvala bogu da ima impuls za to. Svrstava vas se u šezdesetosmaški pokret. Koliko je tadašnjih iskustava prisutno danas? − Kad govorim o 68-oj, najprije mislim na Njemačku i Francusku. Ta je godina upozorila na neke Ahilove pete kapitalizma. U Jugoslaviji je drugačije bilo u Ljubljani, Hrvatskoj, ili u Beogradu, gdje su preuzeli dio slobodarske ideje, ali su kritizirali socijalizam, a ne kapitalizam, što je velika razlika. Kapitalizam je i tada bio toliko jak da ga je teško išta moglo ugroziti. Najzanimljivija mi je bila Njemačka, gdje su mladi pitali roditelje: A gdje ste bili u doba Hitlera?
Ističete da su u Njemačkoj pisci još važni, što bi se za druge teško moglo reći? − Točno. Pisci su prisutni u novinama, koje su guste i bogate, imate muke sve to pročitati. Knjižare su pune. Ima puno kulturne publike, jako je teško doći do kazališnih ulaznica, predstave su rasprodane dugo unaprijed.
Radili ste na televiziji i u novinama. Kako gledate na današnju medijsku situaciju? − Zbog želje za prodajom stvaraju se skandali. Vani je podijeljeno što je žuti tisak, a što je ozbiljan tisak. Kad na TV-u gledate zasjedanje Bundestaga, vidite da svi zastupnici čitaju ozbiljne listove. U balkanskim parlamentima zastupnici čitaju žuti tisak. I to je problem. Što se tiče Srbije, “Vreme” mi je bilo puno značilo 90-ih, ali kad je otišao Milošević, glavni neprijatelj, ostali su bez svoga glavnog antagonista. Danas su vrijedni mladi novinari preopterećeni zadacima i ne stignu napisati nešto ozbiljnije. A danas ima u sve manje kulture. Na otvaranju beogradskog sajma knjiga govorio sam o tome kako pisati poslije Srebrenice i rekao da je kultura potrebna kao i EU. To sam rekao u Srbiji, ali to bih rekao svuda, i u Hrvatskoj. Podjednako su važni EU i kultura.
Koliko ste prisutni u mađarskoj književnosti? − Prije 1990. nisam mogao biti prisutan jer sam bio blizak s demokratskom opozicijom. Poslije 90. sam dobio nagrade i knjige sada objavljujem u Pešti. Ponovno mi izdaju knjige, sada će sabrana djela, u ritmu jedna nova knjiga − jedna stara.
U Mađarskoj su i naklade veće? −Da, ali moj roman u tvrdom uvezu u Mađarskoj je 10 eura, a ovdje bi bio sigurno dva puta skuplji. SINIŠA KEKEZ
Pulitzerova nagrada
•• Mnogi bi ovdašnji pisac dao tko zna što da se, kao vi, može izdavati da je dobitnik Pulitzerove nagrade? − To je nagrada koja se dodjeljuje u Mađarskoj jer je Pulitzer bio Mađar. Dodjeljuje se za ukupno djelo, a dobio sam je najviše zbog eseja.
Bunjevci
•• U Vojvodini je, pretpostavljam, politička atmosfera tolerantna? − Nije. Novi Sad je prije 1990. godine imao 200 tisuća stanovnika, a sada ih, s došljacima iz ratnih područja, ima 400 tisuća. A kazalište opet nije puno. Vojvođanski glas ne čuje se danas u centraliziranoj Srbiji, iako je upravo iz Vojvodine nastala moderna Srbija. Postotak Hrvata pada jer se izjašnjavaju kao Bunjevci. U te se sporove ne želim miješati, ali kažem im da nije svejedno ima li ih dva puta po četiri posto ili zajedno osam posto.