Laslo Vegel, Bezdomni eseji, s mađarskog preveo Arpad Vicko, Samizdat B92, Beograd, 2002.
DINKO KREHO
Zacijelo je suvremeni mađarski, vojvođanski, pa i srpski književnik Laslo Vegel (Végel László) najvećem dijelu bosanskohercegovačkog čitateljstva u prvom redu poznat po romanu Memoari jednog makroa, čiji je srpski prijevod 1970. izazvao nemalu pozornost u okvirima središnjega južnoslavenskog jezika (tada poznatog kao srpskohrvatski). Ne udubljujući se ovom prilikom u složenu problematiku odnosa manjinskog i većinskog u višejezičnoj zajednici, moram ipak opaziti kako ni u socijalističkoj Jugoslaviji, gdje se na prevođenju radilo iznimno mnogo, književnostima tzv. narodnosti u konačnici nije uspjelo postati punopravnim dijelom kulturalnog mainstreama. Zbog otpora jezične barijere, tamo se nikad u potpunosti nisu probile ni slovenska i makedonska, dakle «konstitutivne» književnosti, a kamoli literature jugoslavenskih Mađara, Albanaca, Slovaka ili Rumunja. Napokon, u rasulu u koje je devedesetih zapao južnoslavenski kulturni prostor, ove su male (a velike) književnosti još dodatno marginalizirane, te su danas vjerovatno manje no ikad poznate govornicima bosanskog/crnogorskog/hrvatskog/srpskog jezika (izuzetak bi donekle bila Vojvodina, jezički i kulturalno najkompozitnija regija bivše SFRJ). Stoga je podatak da je i na policama sarajevskih knjižara moguće pronaći tristotinjak stranica dug izbor prijeratnih i poslijeratnih tekstova Lasla Vegela, okupljenih pod naslovom Bezdomni eseji, činjenica na koju bi valjalo skrenuti pažnju.
«Sablast kruži mapom čovečanstva, sablast manjinskog čoveka» piše Vegel u tekstu «Manjinska elegija», jednom od onih što unutar njegovog opusa nose snagu i jezgrovitost manifesta. Teme manjine i manjinskoga trajna su njegova opsesija, kojoj se uvijek iznova vraća i koja ga progoni, bilo da piše o šezdesetosmaškim nemirima, tmurnome vojvođanskom poraću ili po
tresnom iskustvu egzila. I upravo tu leži kohezivna snaga što svim trima ciklusima Bezdomnih eseja omogućuje zajednički imenitelj. Prvi od tri odjeljka, Odricanje i opstajanje, donosi niz eseja već ranije objavljenih u vidu knjige, nastalih u godinama posljednjih trzaja samoupravnog socijalizma, u vremenu između Miloševićeve gazimestanske propovijedi i prvih balvan-barikada na hrvatskim putevima. Iz današnje perspektive, teško je ne biti zatečen snagom s kojom se slutnja nadolazeće apokalipse upisivala u Vegelove ondašnje tekstove, premda se ovi ne tiču isključivo jugoslavenskih tema. Naime, Vegelov je autorski fokus uvijek u pokretu, krećući se od njegovog rodnog Srbobrana (Szenttamása), preko Novoga Sada, Vojvodine, Jugoslavije, u konačnici se neizostavno šireći na cjelokupni prostor koji on imenuje Srednjoistočnom Europom – tim pojmom objedinjujući uvijek višesmislene označitelje Srednje i Istočne Europe. I ovo je jedan od planova na kojima se očituje razapetost manjinskog čovjeka, «kentaurskog bića» na čije je odgonetanje Vegel utrošio dobar dio svoga spisateljskog i životnog libida: nemoć da se skrasi samo u jednom jeziku, nesposobnost da se svijet promišlja kroz prizmu samo jedne kulturalne stvarnosti. Užasi koji će devedesetih pogoditi «manjinskog kentaura», poprimivši na prostoru nekadašnje SFRJ oblik oružane agresije i etničkog čišćenja, na čudesan su način anticipirani u Odricanju i opstajanju. Nikad do kraja verbalizirana, no uvijek prisutna strepnja, ovdje se neprekidno vraća i mőri čitatelja, ali bez iznimke kombinirana s nekim oblikom autorove (ma koliko uzaludne) nade u pozitivan ishod stvari. Vegelova vjera u moć Drugosti jedan od svojih najsnažnijih izraza našla je u tekstu «Pohvala marginalnosti», u kojem on evocira jedno putovanje u Mađarsku, zemlju-maticu svoga maternjeg jezika. Jezika kojem, međutim, baš i ne uspijeva biti hajdegerovskom kućom bitka: premda će jedan vojvođanski Mađar na kiosku rutinski kupiti novine, premda će na ulasku u metro s lakoćom upijati odlomke razgovora koji se oko njega odvijaju, puno toga ostat će mu nedokučivo, neizrecivo, jer ga jezik jednostavno ne prihvata do kraja. Vegelovim riječima: «(…) nalaziš se unutar jednog sveta, ali ipak se ponašaš prema pravilima onih koji se nalaze izvan njega. Celu stvar posmatraš kao kakvu Joneskovu dramu». Jezik nije samo komunikacijska mašinerija u kojoj surađuju posloženi označitelji i označeni, već i polje u koje se na dramatičan način upisuju svi sukobi i razdori što se javljaju unutar određenoga kulturalnog sklopa. Otud je pokatkad šizofrena situacija bivanja «strancem u vlastitom jeziku» ne samo moguća, već za sudbinu manjinskoga čovjeka često i esencijalna. Gdje leži prilika za čovjeka raspolućenog među jezicima, zalutalog u prostoru između različitih percepcija svijeta ? Ovako bi se moglo sažeti jedno od onih pitanja koja Vegel u svakoj prilici premeće i secira, bilo da u datom trenutku polemizira prvenstveno sa vlastitim uvjerenjima, nadama i strahovima («Spor sa zavičajem», «Rasprodaja mladosti»), ili da za predmet razmišljanja uzima široko postavljene kulturološke i sociološke teme («Imaginarna mapa», «Srednjo-istočno-evropska alhemija»), ili pak da pogodnu perspektivu pronalazi baš u tački gdje kulturalna trauma provaljuje u intimu («Pohvala marginalnosti», «Manjinska elegija»). S druge strane, Vegel u manjinskoj raspolućenosti vidi i mogućnost višestranog pripadanja, koju valja pokušati što je moguće bolje iskoristiti. Najveći manjinski izazov, stoga, nije ni pitanje gdje, ili zašto, već u prvom redu – kako pripadati ? Dopustit ću sebi da u ovaj tekst upletem i mrvicu osobnog iskustva: kao, bez sumnje, i brojni moji vršnjaci s ovoga podneblja, i sâm sam se u proteklom desetljeću dovoljno puta osjećao zaglavljenim u vegelovskom «između», da mogu i intimno posvjedočiti o težini koju takvo jedno pitanje može poprimiti.
Sve ovo vrijeme pišem o Vegelovim tekstovima kao da je sâm Laslo Vegel njihov protagonist i pripovjedač. Navikli smo tretirati esej, unatoč njegovoj žanrovskoj neuhvatljivosti, kao oblik primarno «dokumentaran», koga ne možemo svrstati u istu kategoriju kao «deklarirano» fikcijske vrste poput romana i pripovijesti. U Vegelovim esejima, međutim, nešto je složenije pitanje autorske pozicije. U njegovom kozmosu jednakopravno surađuju poetsko-introspektivna i neposredna stvarnosna komponenta, otpočetka se nadopunjujući tako da otvoreno podsjećaju čitatelja na svoju hibridnost i graničnu prirodu. Upravo je taj odnos reprezentativan za ono što u glasovitim «Varijacijama na temu Srednje Evrope», premda s dosta opreza, Danilo Kiš naznačuje kao svest o formi, preciznije rečeno «formi kao mogućnosti izbora, formi koja je pokušaj traženja neke arhimedovske čvrste tačke u haosu koji nas okružuje…». To vječito vraćanje na problem oblika, opsjednutost forme (ne)mogućnošću samoodređenja, bolje rečeno samodiscipliranja, jedna je od najupadljivijih zajedničkih crta velikom broju tekstova izniklih na organski pluralnom i multilateralnom prostoru Kišove Srednje, ili Vegelove Srednjoistočne Europe. I Vegelov esej stalno polemizira s vlastitom formom, kao da ga njegov lirski naboj uvijek tjera da se širi, da pomjera granice i osvaja nova područja. I baš stoga napominjem kako bi valjalo biti na oprezu kad se govori o Vegelovom odnosu spram vlastitih iskustava: običaje čitanja koje smo stekli uz zapadnoeuropski esej rizično je bezrezervno prakticirati na knjigama poput ove Vegelove. Bezdomni eseji spadaju u tip književnosti koji, po autorovom osobnom izboru, ali i po (da pribjegnem metafizičkom rječniku) svojoj sudbinskoj situiranosti, jednostavno izmiče ovako decidiranim određenjima.
Načinit ću još jednu formalnu digresiju, ali ona se neposredno tiče recepcije Vegelovih eseja kod bosanskohercegovačkog čitatelja. Teško je, naime, ne spomenuti prijevod Arpada Vicka (Vickó Árpád): čini mi se, koliko god bilo teško porediti prijevode s različitih jezika, da se radi o jednom od najuspjelijih prevodilačkih poslova koje smo u Bosni i Hercegovini dobili posljednjih godina. Bez Vickovog prevoditeljskog umijeća, erudicije i jezične domišljatosti, teško da bi se ikako moglo doživjeti bogatstvo autorskog teksta. Kod štiva poput Bezdomnih eseja, izraslog na hibridnim obrascima čije sam obrise gore pokušao skicirati, nezamislivo je da bismo bez golemog prevoditeljskog truda mogli naslutiti unutarnje složenosti, a s njima i rastrganost koju ono nosi. Budući da u ovdašnjoj kritici nije rijetkost da se o prijevodu, ukoliko se ovaj uopće i spomene, tek nešto uzgred i ovlaš opazi, smatrao sam posebno važnim istaći doprinos Arpada Vicka našem čitanju Lasla Vegela.
Što se tiče «Zapisa sa ruba», drugog ciklusa Vegelove zbirke, on se vjerovatno najbolje čita naporedo s prvim. S jedne strane, jasna je crta koja ih razdvaja: prvi je obilježen predosjećanjem apokalipse, autorovom zebnjom pri pomisli na moguće ispunjenje njegovih slutnji, ali i nadom u mogućnost drugačijeg raspleta; drugi se sastoji od tekstova ispisanih u postapokaliptičnom ambijentu, kad se ono najgore već zbilo, strahovi su se pokazali opravdanima, a ruševine koje nas okružuju rugaju se nekadašnjim nadanjima. S druge strane, zanimljivo je da po pitanju same forme, same jezične i tehničke izvedbe Vegelove, zapravo i ne postoje drastične razlike između ova dva segmenta knjige. Ovo ističem imajući na umu golemi odjek ratnih zbivanja u književnostima južnoslavenskih prostora devedesetih. U bosanskohercegovačkim književnostima, primjerice, radikalna smjena stvaralačke paradigme uslijedila je gotovo preko noći, kao što su stigle i ratne strahote. Ipak, vjernosti radi, poslužimo se mađarskim primjerom, i to onim Vegelovog vojvođanskog sunarodnjaka Ota Tolnaija (Tolnai Ottó). Uspoređujući Tolnaijeve rane radov
e, poput romana Kuća insekata (1969.), s njegovom poezijom i prozom iz devedesetih, kontrasti koje uočavamo nisu svodivi samo na tematske ili formalne razlike, već je riječ o korjenitoj promjeni diskursa: eksperimentatorski impuls karakterističan za njegovo ranije stvaralaštvo rasplinuo se pred novopronađenom narativnošću, pred ultimatumom stvarnosti koja svugdje provaljuje. Ovakvo se što ne može reći za eseje Lasla Vegela, jer se tu ono prije i ono poslije naizgled pretapaju jedno u drugo, kao dva segmenta iste tužne priče. Naizgled, zato što ipak postoji mala, a značajna razlika koja «Zapise sa ruba» razdvaja od prethodnog ciklusa: autorova sudbonosna spoznaja kako su se njegove strepnje, poslije svega, obistinile, i to u obliku kakvom je malo ko mogao pretpostaviti. «Gubitak domovine, dakle, podrazumeva dvostruko osećanje krivice, ali istovremeno i dvostruku isključenost», rezonira Vegel o vremenu kad se manjinski čovjek više no ikada osjeća «dvostrukim strancem», nepoželjnim kako u onoj matičnoj, tako i u sredini u kojoj živi – u konačnici, «on mora da žrtvuje svoj identitet da bi se oslobodio obeležja stranca». Svemu ovom usprkos, nema tu gorkoga trijumfalizma kakvom bi pribjegao mnogo koji ciničan autor vidjevši kako se obistinjuju i najmračnija njegova proročanstva. Zbilo se jednostavno to da se sva problematika bezdomnosti, manjinstva i nepripadanja na neki način kondenzirala u figuri propale Jugoslavije, zemlje koje se Vegel, premda svjestan svih njezinih mana i krhkosti, ipak sjeća kao manjinske šanse, šanse koja se vjerovatno neće ponoviti. Na sličan se način u pismu Ota Tolnaija tretira topos izgubljenog Jadrana, mjesta žuđenog ispunjenja identiteta-u-nastajanju, neke vrste kulturalne utopije. Laslo Vegel, s druge strane, za prostorni okvir vlastite potrage ne uzima neku udaljenu, nedostižnu tačku, već upravo Novi Sad, gdje je proveo najveći dio svog života. Najveći dio «Zapisa sa ruba», ustvari, idući već od naslovā («Trg slobode – utopije civilnog društva», «Stari korzo – Generacijska iskušenja», «Letnje terase – prva postkomunistička generacija»….) konstituiraju neku vrst intimne topografije ovoga grada, preko koje autorski subjekt uporno traga za Novim Sadom kakvoga pamti, a koji drastično kontrastira sa slikom što se pred njim svakodnevno javlja. Jedan od najvećih trijumfa miloševićevske ideologije autor prepoznaje u uspjehu s kojim je njegov grad – jedna od posljednjih istinskih, kako on kaže, varošica – preobražen u još jedan bezlični topos tmurne srbijanske provincije. Svijest o tom porazu pojavljuje se, manje ili više eksplicitno, u velikoj većini ovih tekstova. Pritom Vegel sebi ne dozvoljava apriorno idealiziranje vremena i pojava koje evocira, a najčešće i oponira sadašnjem stanju, jer odveć drži do vlastitoga kritičkog duha i autorskog kredibiliteta da bi podlegao iskušenju crno-bijelih polarizacija. Činjenica da su se mladalačke utopije rasplinule u krvi, da se projekt u koji je cijeli jedan naraštaj, pa i nekoliko njih, polagao nade, ukazao zapravo kao tempirana bomba, za Vegela nosi težinu konačne potvrde njegovih pretpostavki o bezdomnom usudu manjinskog bića. Stoičko suočavanje s tim saznanjem izazov je koji autor Laslo Vegel podjednako postavlja pred sebe i pred čitatelja.
Kao posljednji segment Bezdomnih eseja, naslovljen jednostavno «Hronika», figuriraju dva poduža teksta: «Šezdeset osma: hronika» i «What is Yugoslavia». Slučaj je htio da ove retke ispisujem baš u vrijeme kad se četrdesetogodišnjica šezdesetosmaškog bunta slavi uz euforičan revival ondašnje ikonografije, parola i estetike. O tom beskrajnom mistificiranju 1968., i to dobrim dijelom od strane onih koji «ne pamte kako treba ni 1986.», pisao je nedavno kolumnist sarajevskog tjednika Dani Muharem Bazdulj. I Vegel se u svom tekstu dotiče sličnih tema, ali iz perspektive nekoga za čiju je mladost ta 1968. bila ključni trenutak, tačka u kojoj je kulminirao zanos cijeloga jednog pokoljenja, godine koja je, kako se onda činilo, nanovo centrirala vrijeme. Na ovome mjestu posebno dolazi do izražaja još jedna autorova umješnost: njegova vještina da, ma koliko zalazio u meditativnost i introspekciju, uvijek ostane lucidan u kritičkom seciranju one svakodnevne, neposredne, dakako i dnevno-političke zbilje. Vegel tako šezdesetosmaške događaje sagledava iz najrazličitijih rakursa, najprije na globalnom planu, a zatim u okvirima jugoslavenskog mikrokozmosa, ne dozvoljavajući da mu pri uspostavljanju te višeperspektivnosti zasmetaju utvare vlastitih ideala. Tako promatrana, jugoslavenska se šezdesetosma otkriva kao neka vrst performansa ondašnje komunističke vlasti, koja je na vrhuncu svoje moći ciljano omogućila jedan «ispušni ventil» gomili, kako bi, pruživši širokim masama privid da nesmetano gospodare svojom sudbinom, učvrstila vlastite totalitarne pozicije. Vegelov se fokus, međutim, neprestano vraća na današnju Srbiju, na značaj i značenje šezdesetosmaškog nasljeđa u njezinim granicama. Kako bi se razumjeli mehanizmi tih reperkusija, treba se zadržati na njegovoj analizi geneze «novopečenih liberala», nekadašnjih nositelja diskursa iz ’68, koji su «većinom bili novopečeni marksisti», dok danas vladaju tranzicijskom Srbijom i propovijedaju ideologiju građanstva, «evroutopiju» društva zasnovanog na liberalnim, anacionalnim vrijednostima. U takvoj ideološkoj konstelaciji, manjinsko stvorenje još jednom je osuđeno da izvuče deblji kraj: «Sledstveno tome, vlast jednako ugnjetava i političke i nacionalne manjine, dok marginalizovane liberalne grupacije u civilnoj sferi, u ime kritike ‘etnocentrizma’, zagovaraju radikalnu jednojezičnost u višejezičnoj zajednici. Rodio se krajnje neobičan, kakvom kentauru sličan liberalni građanin, uveren da čitavo građansko društvo govori jednim jezikom. Iz ovih kentaura progovara jučerašnji marksizam: ako već nije moguće homogenizovati politički život, treba homogenizovati bar političku kulturu građana (…) Totalitaristička čizma, dakle, viri i ispod ‘građanske’ bračne postelje.». Frapantna sličnost Vegelovih opisa sa nekim fenomenima svakodnevne bosanskohercegovačke agonije svjedoči o relevantnosti njegovih zaključaka i za druga složena društva, iznutra dubinski podijeljena, a zaglavljena u tranzicijskom limbu. Dok u ovom eseju Vegel u punoj mjeri iskorištava svoje sposobnosti kulturološkog analitičara i teoretičara, u narednom tekstu, «What is Yugoslavia», slične se teme pojavljuju u jednoj znatno osobnijoj, intimnijoj perspektivi. Ispovijest jugoslavenskog Mađara na (očigledno emigrantskom) boravku u Engleskoj prilika je za Vegela da se raspiše i izvan formalnih ograničenja tradicionalne prozne forme, pa tako u ovom tekstu nestaje i uobičajene interpunkcije i klasičnog paragrafiranja, i one disciplinirane gradacije misli bez koje klasični esej ne može. Nešto što bi se moglo nazvati esejem toka svijesti – korak dalje u autorovom istraživanju rubnih odjeka i reperkusija jedne zapadnoeuropske forme. «What is Yugoslavia» sažima, na osobit način, većinu iskustava o kojima je Vegel u Bezdomnim esejima pisao i čije je značenje pokušavao proniknuti, te dostojno zaključuje zbirku na jedini način primjeren ovakvoj knjizi: ustrajavnjem u potrazi, otvorenim krajem.
Pišući o Bezdomnim esejima, velikim sam se dijelom izražavao uopćeno, tretirajući pojmove manjinskog i većinskog u možda odveć univerzalnim kategorijama. Stoga je sad neophodno reći nešto i o značaju i položaju Vegelove esejistike u konkretnom književnom kontekstu za koji je vezana, tj. vojvođansko-mađarskoj literarnoj zajednici. Tako kontekstualizirano i promatrano, Vegelovo se esejističko pismo ukazuje kao jedan od najvažnijih dosega unutar njegovoga književnog naraštaja – onoga kruga mađarskih književnika stasalih u okrilju kultnog časopisa Novi Simpozij (Új Symposion). Upravo je Novi Simpozij bio najvažnije institucionalno i izdavačko uporište južnoslavenske mađarske književnos
ti u dvadesetom stoljeću, i to ne samo u smislu imanentnog razvoja i emancipacije ove literature, već i zbog rada na osvještenju njezine hibridnosti, njezinoga graničnog položaja, kako u odnosu na jugoslavenske, tako i odnosu na mađarsko-mađarsku književnost. Nadasve paradoksalan, inače, bio je položaj ovog časopisa u okvirima jugoslavenskog socijalizma: s jedne strane, na njegovim se stranicama artikuliralo jasno disidentsko pismo (s višegodišnjom zabranom izlaženja i nekoliko zatvorskih kazni kao rezultatom); s druge strane, čitava kulturalna ideologija Novog simpozija bila je nezamisliva bez vjere u jugoslavenski projekt i praktičnu pluralnost koju on može obezbijediti. U godinama kad je Jugoslavija nestajala u krvi i vatri, mađarska manjina, ali i ostale vojvođanske manjine, s kulturalnim i jezičnim pravima prisutnim još jedino na papiru, bile su jednostavno prepuštene vlastitom rasapu. U takvim uvjetima, kultura nužno prolazi kroz najveća iskušenja, pošto joj dopadne nezahvalna uloga da, kako bi rekao Miloš, spašava narode i ljude. Govoreći o mađarskoj književnosti Vojvodine, možemo reći da je u tim kritičnim godinama vlastiti identitet i vlastiti komadić na srednjoeuropskoj horizontali zadržala upravo zahvaljujući pojavama kakve su Laslo Vegel, Oto Tolnai, ili pokojni Nandor Gion (Gion Nándor). Mjesto koje bi tekstovi objedinjeni u Bezdomnim esejima danas zauzimali u nekom zamišljenom kanonu ove književnosti – zamišljenom, jer je već i zamisao samoosviještene književnosti s ruba teško spojiva s akademskom kanonizacijskom praksom – zasigurno bi bilo vitalno. Neizbježno je da to mjesto, i cijeli pripadajući kontekst, budu i politički, i društveno, i povijesno, i na brojne druge načine presudno «vanknjiževno» obilježeni. U srednjoistočnoeuropskom kotlu, znamo, kultura nikad nije samo kultura. Međutim, iz koje ga god perspektive sagledavali, bilo da ga čitamo kao poetski spis, mali kulturološki atlas ili sociološku raspravu, u ovom ćemo presjeku Vegelovog esejističkog rada naći vandredno bogato i složeno štivo, s kojim možemo iskusiti pravi bartovski užitak čitanja. Ovaj ću tekst okončati još jednom zahvalom Arpadu Vicku, koji je svojim umijećem taj užitak učinio mogućim i svojim srpskim/hrvatskim/bošnjačkim/crnogorskim susjedima.
Novi Izraz, Sarajevo, juli-septembar 2008.