SMRT U DUBROVNIKU

Obadvije noge Milana Bakraca smrskala je granata na dubrovačkom frontu i nakon duge kalvarije prevezli su ga helikopterom sa podgoričke klinike, gdje nije bilo uvjeta za operaciju, na novosadsku kliniku, gdje su u poslijednjem trenutku operirali ranu što je dobivala gangrenu. Za operacioni stol stao je glavni liječnik osobno, što je ukazivalo na to kako nije riječ o bilo kome. Ležao je tri dana bez svijesti u šok-sobi i kada je prvi put otvorio oči i pažljivo zagledao okolo, prvo je vidio medicinsku sestru kose boje slame, zatim mu se pred očima ocrtalo lice nekog liječnika. Hitro je spustio kapke, išla mu je na živce boja kose medicinske sestre i mrtva tišina. Želio se sjetiti kako je ovdje dospio, ali je njegovo sjećanje jednostavno paralizirao vijenac od kose što je štrčao ka nebu i podsjećao na lepezu.

Napola spuštenih kapaka, istraživao je pogledom milimetar po milimetar medicinsku sestru što je zurila u plafon i liječnika što je stajao okrenut leđima ka prozoru i ne skidajući svoj pogled sa medicinske sestre što je nepomično i skupljenih nogu sjedila na stolcu pokraj bolesničkog kreveta. Zaokupio ga je instinktivni strah, te osjeti u lubanji grčenje što je podsjećalo na trzaje mitraljeza.  Mogao bi se zakleti kako su ga doveli u tuđu zemlju. Pažljivo je stavio ruku pod jastuk i potražio svoj revolver od kojeg se mjesecima nije odvajao. Uzaludno je međutim čeprkao rukom ispod jasutka, ništa nije pronašao, pa je htio neprimjetno povući ruku, ali mu tijelo probi oštar bol nakon kojeg iz njega izbi zastrašujući zvuk poput hroptanja. Ženino golo koljeno se pomaknulo, brzo se nakrivila nad bolesnika, ali vidjela je samo čudnu grimasu na Milanovom licu. Nije razumijela stvar, te zbunjeno pogleda prema liječniku što je načinio oprezan korak naprijed i s napregnutom pažnjom čekao.

Milan je brzo zatvorio oči. Pretvarao se kako spava. Odgađao je vrijeme, nije želio ni sa kim govoriti. Liječnik i medicinska sestra su ga nekoliko minuta napregnuto promatrali, zatim su opet zauzeli svoje prethodne poze. Milan Bakrac se osjetio apsolutno podčinjenim, a od toga mučnog osjećaja nije se ni kasnije oslobodio, unatoč tome što je mogao uživati u velikoj brizi što ga je okruživala.

Oko podneva je promijenio odluku i otvorio oči, na što je medicinska sestra disciplinirano skočila i osmijehujući se majčinski upitala ga kako se osjeća. Ali on nije odgovorio, promatrao je ženino koljeno uslijed čega ga uhvati neko gnušanje. Trpio je bez riječi dok su mu davali piti nekakvu tekućinu, mjerili temperaturu. Uzaludo su nastojali pričati snjim, jednostavno nije odgovarao niti na jedno pitanje. Netremice je gledao preda se, ignorirajući okolinu.

Prve su ga posjetile članice Kola srpskih sestara, donijele mu novac, čokoladu, naranče, i uzimajući jedna drugoj riječ iz usta šišteći se zaklinjale kako će skrbiti o njemu na svaki način, premda su svjesne kako nikada neće moći odužiti mu zahvalnost, i kako se dive njegovoj hrabrosti kojom je stavio svoj život na kocku kada je sam bez ikoga krenuo osvojiti neprijateljski grad. Jedna je ushićeno objašnjavala kako je prikupljanje u tijeku, zahvalni Novosađani donet će mu čim prije umjetne noge iz Pariza.

Čuvši ovo, njegovo se lice iskrivilo. Nepomičnim očima gledao je u blistavi, debeli, zlatni vjenčani prsten. Osjećao je kako ga oko tijela steže nekakav sličan ili možda točno ovaj blistavi prsten. Domamili su ga u klopku. Priklještili ga. Nije htio prihvatiti kako će za cijeli život biti jadno, bespomoćno biće što hramlje na umjetnim nogama. Koga svi sažalijevaju. Isto je to osjetio i kada mu je glavni liječnik obazrivo saopćio nepromjenjivu činjenicu. Odsjekli su mu noge. Obrecnuo se, ali je brzo progutao riječ i jedva čujno promrmljao nešto. Ove su riječi bile kao udarci bičem. Liječnik nije razumio njegov odgovor, a nije ni mogao razumijeti zato što je Milan zarežao kako bi najbolje bilo da je crknuo na ratištu. Kao pas. Među stijenama. Doma. To bi bilo bolje. Trebao je tamo umrijeti, pored neke velike bijele stijene. To su bile njegove prve misli. Ali ovi svejedno ne bi to razumijeli, motalo mu se po glavi. Zato je i dalje ležao nepomičan u krevetu, zatvorenih očiju. Liječnik ga je tješio, govorio da se odmori, da zaboravi šokove rata. Čuvši ovo, lice mu se još više pomrači. Taj usrani rat, bljesnu mu u glavi, točno bi sada bila potreba za njim od najveće važnosti, sada kada su mu odsjekli obe noge.

Prošle je godine navršio tridesetu i već su ga lišili svega, može svoj život započeti tamo gdje ga je prekinuo. Tijelo mu je drhtalo ispod toplog popluna. Prsni koš mu se sve brže dizao i spuštao. Ne postoji ništa izuzev rata, noć znači biti sretan u odnosu na jednolike dane. Ovi potonji su naposljetku dobri samo kako bi u dokolici podmazao uljem svoj mitraljez i zatim dugo vrebao neprijateljske položaje.

Dovde se srozao! Sada su opet važni dani, a nalickane ženske spominju umjetne pariške noge. Nikada! Kakvi Novosađani, zarokta i zabljesnu očima neprijateljski. Ženske se poplašiše i zašutješe.

Prijepodne i poslijepodne su mu nježno poduprijeli zatiljak i vozali ga u invalidskim kolicima na mirnom zraku bez vjetra duž šetališta obrubljena drhtavim topolama i hrastovima, dok je on klonut, s rukama što vise i ukrućenim izrazom lica zurio u petunije uvenule od vrućine. Mislio je na rat što bez njega vijuga u dalekim planinama, čas žuboreći kao potok, čas pljušteći i iskreći kao slap, dok on tavori na obali i nikada neće dostići svoj cilj od kojeg je bio samo na jedan korak.

Neće ući u Dubrovnik kao što je zamislio, već ga gurkaju tamo-amo u nekom sasvim tuđem gradu i pretvaraju se kao da ga liječe, ali tko zna što im je u zapravo glavi. Bio je čvrsto uvjeren kako se osoblje urotilo protiv njega. Više puta je zahtijevao da ga puste kući, premda nije imao pojma što bi tamo radio. Ne, tamo se također ne može vratiti, međutim ovdje također ne može ostati. Uzaludno su mu govorili kako je ovdje na sigurnom mjestu, nije se mogao pomiriti s tim što su ga iz njegovog rodnog sela odvezli ovako daleko. Najbolje bi bilo skrivati se u okolnim brdima, gdje ga nitko ne bi vidio. Liječnike, medicinske sestre i posjetitelje promatrao je iz dana u dan sve neprijateljskijim očima.

Kako bi ga donekle umirili, tijekom šetnje je jedna od dama kleknula uz invalidska kolica, izvadila zemljopisnu kartu iz svoje torbe i majčinski objasnila da se umiri, ovdje je na sigurnom. Ovdje je Beograd, ovdje Zagreb, ovdje Dubrovnik, ovo je Knin, a ovo Novi Sad. Na ovoj karti, odavde dovde, ovo je domovina. Novi Sad – i to je domovina. Kartu je nasilno otrgnuo iz ruku ženske, kakva domovina, zaroktao je i prstom zabo usred karte. A gdje je Brem? Raznijeli ga?

Ženske su u svojoj zbunjenosti upadale jedna drugoj u riječ, zaklinjale se kako su ispitale, sve provjerile i kako je Brem itekako cijel, samo ga na ovoj zemljopisnoj karti nema. Neka donesu onda drugu, zahtijevao je. U njegovim očima zabljesne zlokobni sjaj. Ženske se pogledaše nemoćno. Gdje nabaviti tu kartu? Nisu smjele bolesniku reći kako selo sa 10-15 kuća nije moguće naći niti na jednoj karti. Obećale su kako će detaljno pretražiti sve, samo da bi pronašle kartu na kojoj se nalazi Brem. U Geografskom institutu slegnuli su ramenima i savjetovali da pokušaju u novosadskom armijskom korpusu, možda će Brem naći na nekoj detaljnijoj karti. Zapovjednik armijskog korpusa dočekao je izaslanstvo s učtivošću, ali kada je čuo zašto su došli, nasmijao im se grohotom u lice: kakva karta, kakav Brem, bombe i puške trebaju, i vojnici, o tome da razmišljaju dame ako su u brizi zbog sudbine svoje nacije. Neka nađu nekog tko će im napraviti dijete, neka potaknu muškarce što beže kao štakori. U ovoj državi nestali su pravi muškarci. Jedan pljačka, drugi bježi glavom bez obzira. Ženske su poplašene treptale jedna u drugu i udaljile se pokunjeno.

Milan je sve upornije zahtijevao zemljopisnu kartu, bio je ubjeđen kako njegovi posjetitelji nešto kriju od njega. S antipatijom je promatrao mirisne, našminkane žene što su skakuću oko njega, kako im grudi poželjno bljeskaju ispod bluza, kako ga obasipaju poklonima i žele sve znati bolje od njega. Gurkaju ga gore-dolje duž šetališta parka klinike, brbljaju koješta i neprestano govore ushićene od radosti o umjetnim nogama, prebrojavaju koliko su novaca sakupile i vriskaju presretne kada jedna od njih reče kako je njezin ljubavnik spreman otputovati u Pariz o vlastitom trošku, samo kako bi što prije donio umjetne noge. Jedna riđokosa se izlanula što će biti ako to ne pomogne, te ih i glavni liječnik opomenu. Ostali su ga prekinuli i počeli brzo govoriti o nečem drugom. Moljakale su Milana da im priča o svome životu, o ratu.

To ne zaslužujete, pomisli u sebi dok je neprekidno mislio na Dubrovnik. U njegovim maštanjima nije bio rat najvažniji, naime on možebitno ima samo toliku važnost što ga je na nekoliko sati učinio sretnim, što ga je pritjerao podno gradskih zidina gdje su prvi i poslednji put ovladali njime čudesni osjećaji.

Bili su se utaborili podno dubrovačkih zidina, točno vrijeme očitali su sa crkvenih satova. Čekali su samo zapovijed za napad. Da je u toj beznačajno plutajućoj noći mogao ispred vodoskoka mitraljezom uzeti barem na jedan sat nebo na nišan, ne bi sada žalio svoje noge. Ali nije se tako dogodilo. Pred večer su zauzeli jednu vilu, pripremali se za poslednji napad, ali je kapetan zaurlao da niti jedan korak više ne poduzmu, uputivši im prijetnju kako će svakog ko prekrši zapovijed ubiti kao psa. Prespavat će u ovoj vili. Mnogi su se uskomešali kako nemaju vremena čekati, Dubrovnik je tu na dohvat ruke, zašto su toliki od njih pali ako već tjednima tapkaju na jednom mjestu. Neki su spominjali veleizdaju, ali je kapetan ostao nepopustljiv držeći svoju ruku na revolveru. Odmorite se, dajem vam časnu riječ kako ćemo sutra navečer ući u Dubrovnik, rekao je. To nekako umiri vojnike, samo je nekolicina njih mrmljala govoreći kako časnici uvijek lažu. Prema tome sutra, pomislio je Milan i srce mu poče glasno tući. Osjetio je kako je poslije smrti njegovih roditelja sada postao pravi muškarac, nikada mu se više nitko neće smijati u lice, danas-sutra zasnovat će porodicu i neće trebati stidjeti se.

Život je proživio u Bremu, mjestu udaljenom svaga trideset kilometara od Dubrovnika, ali njemu je uvijek djelovalo kako ta dva mjesta dijeli nepremostiva udaljenost. Išao je tamo samo kada je morao, vraćao se međutim obuzet sramom. Ljudi sjede na terasama, piju kavu, dokoličare, a on od jutra do mraka dubi zemlju. A gledaju ga kao bogalja. Brđanin, čuo je kako mu govore iza leđa sarkastičnu primjedbu. To mu se mnogo puta dogodilo, a kod kuće je za vrijeme brijanja pred zrcalom razmišljao u čemu se razlikuje od njih. Premda nije pronašao nikakav rječit znak, ipak se pomirio stim kako su u svemu različiti. Oni su i oca njegovog ubili: jednostavno, svojim izrazima očiju kada su mu rekli kako neće otkupiti vinograd, te čokote je odavna trebalo iskorijeniti. Zato je otkazalo srce starog, a nije ga preprana smrt supruge odvela u grob, kao što su imali običaj u selu govoriti. Svatko je to znao, samo što se u Bremu nije priličilo o tome govoriti. Zašto trgati rane, mislili su ljudi. Uvijek je to bilo tako, te će i nadalje tako biti. Od tada je nadaleko zaobilazio Dubrovnik, samo bi u večernjim satima promatrao svjetlosne stupove u daljini; još je na svome mjestu, mislio je u sebi i bio uvjeren kako će jednoga dana potonuti. Poslije pokopa njegova oca bio je tamo samo u jednoj prilici, a i tada su ga vozila kola hitne pomoći. Zbog blagog srčanog udara proveo je dva tjedna u bolnici, i pri otpuštanju mu je liječnik iscrpno objasnio kako njegovo srce pati od naslijeđene organske bolesti i kako je važno hraniti se na brižljiv način, kako treba izbjegavati nepotrebna uzbuđenja. Ovaj načina govora ga je duboko uzrujao. Bio je siguran kako ga liječnik laže, kako se toliko objašnjava zato što hoće zataškati pravi uzrok smrti njegova oca.

Izdržat ću još ovu noć, pomislio je u sebi i pomogao desetaru razbijati vrata od hrastovine. Pretražili su svaki kutak, ali živu dušu nisu našli. Sve je bilo točno na svome mjestu kao da su stanovnici otišli prije jednog minuta. Ovi što su obili podrumska vrata, vratili se sa velikom korpom punom vina. Drugi su mlatarali rukama držeći flaše s viskijem. Ovo su lokali pederi, pomisli Milan, i zgrabi jednu bocu. Nije mu se dopalo piće, premda je usprkos tome pio. Osjetio je kako mu tijelo trne. Boce su išle iz ruke i ruku, vojnici su se natjecali tko može bolje podnijeti piće. Glasno su podvikavali. Milan je s nekolicinom drugih izašao posrćući ispred kuće i vrebao more: gradske zidine Dubrovnika izdizale su se u tami kao ogromna krila šišmiša. Opijen i hipnotiziran, blenuo je u mutne obrise kao što je u djetinjstvu gledao u stenovitu golinu vrha brda, tamo gdje ga otac nikada nije pustio zato što je mnogo dece nastradalo u pokušajima da se popnu do vrha. Sutra ću vam vratiti milo za drago, uzdahnuo je zadovoljan. Vratio se posrćući se u vilu gdje je nekolicina njih već ležala na tepihu. Izderao se na njih da se ne valjaju na tepihu kao svinje. Nasrnuo je na vrata ormara i počeo izbacivati bijelu platnenu posteljinu. Noćas spavamo na izglačanim plahtama, toliko smo barem zaslužili. Vojnici su se natjecali u cimanju navlaka za jasutke i poplune, plahti. Neki su hihoćući se izvlačili iz ormara košulje, povikujući: čipkane košulje, i navlačili ih na žutomrke maskirne vojne jakne. Milan je uzviknuo pobjedonosno kada je naišao na više tuceta ženskog donjeg rublja. U ovome su tresle kukovima. Pogledajte ove gaćice, ne može pokriti ni moj mali prst, u ovome su se kurvale. Od sutra neće više ništa ostati od ovog. Navukao je jedne na glavu i mahnito trčkarao po sobi. Ne može prekriti ni moj nos, vidite li, na ovo im je odlazio novac. U ovome su se prevrtale s Nijemcima. Ostali su ga imitirali psujući i strastveno su pili. Neki su poprskali svoja lica kolonjskom vodom, a jedan je čak iz toga popio nekoliko gutljaja i svejednako inzistirao kako je točno takav kao onaj liker što su u djetinjstvu pili. Omamljeni od pića, sa ženskim gaćicama nataknutim na kapama i čipkanim košuljama navučenima na vojničke jakne, padali su jedan po jedan na tepih, glasno podvikivajući povlačili su na sebe plahte i navlake za poplune i sretno zaspali.

Ujutro se probudili umorni, ali brzo su se uredili tješeći se kako su barem svečano obilježili veliki dan kada će osvojiti Dubrovnik. Milan je također bolovao, boljela ga je glava. Prokleta pića, pomislio je u sebi. Tješilo ga je samo to što će noćas glavu spustiti na jastuk u Dubrovniku. Ne treba više strepiti.

Bio je prisiljen priznati, ovako vezan za invalidska kolica, kako ništa od toga nije uspjelo. Ove ženske ovdje također nose nakinđureno donje rublje kao i one tamo.

Jednoga dana je dobio pismo s fronta u kojemu ga jedan njegov zemljak izvješćuje o dubrovačkim bitkama. Saopćio mu je kako je poginuo i njihov zajednički prijatelj iz djetinjstva, Stjepan. Sto puta je pročitao pismo, gušeći se uslijed jačeg nastupa lupanja srca. Polako mu je svanulo pred očima sjećanje na tu noć kada je izgubio nogu. Dosada se nije uspio toga sjetiti. Njegove oči su zurile su u prazno. Sasvim je sigurno kako ga nisam ubio ja, razlagao je u sebi. Oblaci s mora što su se kretali prema brdima sipko su istresali neku čudesnu plavkastosivu svjtelost, kao da su prijetili kako usred mora postoji točka odakle nadolazi vječna svjetlost. Točno te noći sreli su se na frontu, s jedne strane on, s druge Stjepan.

Stiskao je u zaklonu mitraljez i čekao zapovijed na konačni napad, kada je čuo poznati glas sa nekoliko stotina metara udaljene neprijateljske strane. Pitao je ima li netko iz Brema među smrdljivim četnicima. Prepoznao je Stjepanov glas. Ja, povikao je Milan, Milan Bakrac, ako si toliko znatiželjan. Slijedila je duga stanka. Kruto je gledao u noć i s nestrpljenjem čekao odgovor. Nije mislio na to kako mu srce lupa žešće nego uobičajeno. Prst je držao na obaraču i promatrao pomera li se neki grm.

Stjepan je bio njegov susjed, odrasli su skupa. Jedne večeri ga je posjetio i priznao mu kako će još iste noći prebjeći kod Hrvata. Milan ga nije ukorio, kimnuo je samo glavom i otkrio kako i on ima slične planove, namjerava otići Srbima. Tako to mora biti, pomislio je u sebi, neka svatko ide svojima. Negdje je to zapisano i ništa se protivu tome ne smije učiniti, rekao je. Stjepan se iskreno složi s tim. Ove godine neće biti berbe, promrmljao je preda se. Odužio se ovaj rat. Milan skinu sa police zamrljanu bocu s rakijom i poče je briskati krpom. Nikom ne treba, pokazao je na rakiju. Sjeli su pored stola, jedan nasprema drugom. Lanjsku komovicu nitko ne kupuje. Stjepan kimnu glavom i smišljenom gestom podiže čašu. Nazdravili su. Proteklog tjedna sam uredio humke mojih roditelja, nastavi Stjepan. Milan utonu u misli. Dobro si učinio, odgovorio je, a ja sam prošle jeseni izbetonirao. Nekoliko godina neću imati problema s tim. Ako doživimo, reče njegov susjed i naglim pokretom popi zadnji gutljaj iz čaše. Stisnuli su jedan drugome ruku, rastali se takoreći s poštovanjem, točno kako i pristoji.

Milan je čekao napeto, ljutilo ga je zašto Stjepan još ne odgovara. Ako su se morali baš ovako sresti, onda treba da kažu jedan drugome ono što im leži na srcu. Kiselkasto-opori miris začinskog bilja ga je gušio. Možda se nešto loše dogodilo? Zašto ne govoriš, ti smrdljivi ustašo, povikao je iz sveg glasa. Zato što te sažaljevam, čuo se odgovor s druge strane. Ove ćeš noći crći, a nemaš ni poštena pića za popiti. Čuo je glasni grohot. To je Milana smrtno uvrijedilo. Kako ne bih imao, odgovorio je, ti barem znaš koliko je komovice ostalo od lani. Onda pak pokaži. Dobaci jednu bocu, časna mi riječ, vratiću tu ti je. Dajte jednu punu bocu, ovo je moj susjed, držaće on svoju riječ, zasigurno će je vratiti, šapnu svojim drugarima, ali su oni nevoljko mrmaljali preda se. Sve su popili sinoć. Ali Milan se brzo snašao. Da vidim prvo tvoju, povikao mu je. Čuo je kako je nešto tupo bubnulo u blizini. Ispuzao je iz rova, a oko njega zapljusnu kiša metaka. Rukom napipa predmet što blistao na mjesečini i drhteći otpuza natrag u rov. Čvrkanje mitraljeza prestade. Stjepan zasigurno nije pucao, umirivao je sebe. Osvjetlio je upaljačem njemačku konzervu piva. Jebote bog, piješ Genscherovo pivo. Nije ti više dobro domaće? Nikada takvo što nisi pio, Stjepane, ako bi tvoj otac saznao kako piješ pivo iz limene kutije kao Dubrovčani, zasigurno bi te otjerao sa ovoga svijeta. Znam ja, čuo je odgovor, kako je domaće bolje. Bit će i toga koliko hoćeš, kada vas otjeramo. Opet je čuo glasni grohot s one strane. Srami se, Stjepane, prodao si svoju dušu Nijemcima i Dubrovčanima, reče i ljutito baci natrag limenku piva. Čuo je kako je bubnula u travi, zgrabio svoj mitraljez i nanišanio sjene što su se nejasno ocrtavale. Ostali su također tako učinili. U glavi mu se mješalo sjećanje na noć provedenu u vili, čipkane košulje, prozirne ženske gaćice, slike na zidu, veliki luster, fine tepihe, mirisne plahte, ti pogledi kojima su ga još iz djetinjstva kažnjavali. Osjećao je kako nikada ne smije prestati pucati, kako ne bi netko zahtijevao od njega podnošenje izvještaja o tome gdje je njegovo piće. Tu sramotu ne smije sebi dopustiti. Čuo je glasove iz daljine, ali je nastavio pucati kao da je izgubio glavu. Ne, ne smije prestati. Iz smjera mora puzala je prema njemu svjetlost poput bijelog magličastog duha. Što bi još čekao? Sutradan ujutru osjetit će istu onu mučninu i čemer kojom se toga dana probudio. Ne treba njemu ovaj smrdljivi život. Neće više čekati nikakvu zapovijed, časnici se igraju kao djeca. Ovaj rat nije njihov. Iskočio je iz rova i pojurio savijen u struku prema Dubrovniku. Znao je točno i u mraku gdje se nalazi. Pored njega su fijukali meci, bacio se na tlo. Podigao je pogled ka nebu iz kojeg je izbijala neka vrućina što mu potpuno natopi tijelo. Tada je opet čuo Stjepanov glas, vikao mu je da ne bude lud, da se vrati, ali nije ga bila briga ni za njega, niti za kišu metaka, samo je jurio dalje u noć. Kiša metaka se pojačala, bacio se na tlo i otpuzao par stotinjak metara preko kamenitog polja, obuzela ga je međutim neka velika slabost i točno je vidjeo u mraku kako zuri u njega i savija se pred njim drveće, žbunje. Svjetla u daljini su izblijedila, što ga ja duboko uznemirilo, nije bilo nijednog drugog zemaljskog ili nebeskog znaka na temelju kojeg bi se mogao orijentiriati. Nije oklijevao više, bio je uvjeren kako za njega sada nema povratka. Ruku je držao na obaraču mitraljeza, a grč što je stezao njegove prste prešao je na cijelo njegovo tijelo. Opet je htio ustati, ali se iznenada zabatrgao i srušio na zemlju. Nije bio u stanju podići se ni na koljena. Vukao se naprijed, od jedne do druge stijene, zatim se pridržao za jednu, povukao svoje tijelo naviše i mahnito zapucao. Put je slobodan, pomisli u sebi i ponovo oživjelom snagom jurne prema naprijed. Sada ga više ništa nije boljelo, nije vidio ništa drugo izuzev grada.

Zatim se pred njim stopile sve pojedinosti i uzaludno se borio, ničega se nije mogao sjetiti. Nije bio siguran ni da li je cijelo vrijeme puzao među stijenama prema naprijed u onim gorkim mukama u kojima se kao dijete prvi put uspeo na brda iza Brema, ili je dodirnuo rukama kapije Dubrovnika. Ili je to bila noćna mora iz koje se prenuo u bolničkom krevetu kada je ugledao medicinsku sestru kose boje slame?

Svejedno. Bio je tamo gdje se nitko drugi nije usudio poći. To ne razumiju, zato se uvio u tišinu. Ništa nije pitao ni kada je jednoga jutra medicinska sestra ugurala kolica ranije nego što je uobičajavala. Ovoga puta ga nisu odgurali u bolnički park. Medicinska sestra je s tajanstvenim osmjehom na licu čekala usred sobe. On je ravnodušno gledao kroz prozor. Poslije nekoliko minuta uletjela je riđokosa, ona čiji je ljubavnik otputovao u Pariz po umjetne noge. Dragi Milane, vidjet ćete kako su krasne, kao prave, rekla je i nakriviši se nad invalidska kolica poljubila muškarca u čelo. Svečano ćemo vam ih predati. Onda su nahrupili ostali, svi uzbuđeni. Uspjelo je, vikali su u zboru. Milan je želio nasmijati im se u lice, ali oni su bili tako zaokupljeni sobom da njegovo gađenje nisu ni primjetili. Namještali su ovratnik njegove pidžame, poravnavali površinu pokrivača na njegovm tijelu, neko od njih mu je čak i kosu počeo češljati, ali je on grubo otrgnuo glavu.

Gurali su invalidska kolica natječući se jedni s drugima, u lift, iz lifta, sve dok nisu prispjeli do jedne velike sobe prepune novinara, fotoreportera i ovih sa televijize. Žene su se svečano okupile oko njega, fotografirali se, zatim je jedna od njih počela govoriti o žrtvovanju, o umjetnim nogama iz Pariza, o novosadskim ženama, o domoljublju. Svijet se oko Milana zavrteo, a orbisi ljudi što su skakutali oko njega postajali su sve nejasniji. Vidio ih je kako se klate tamo-amo, kao da sjede u čamcu o koje udaraju valovi na otvorenom moru. Odavna su već napustili obalu, gradove, a daleka brda behu obavijena oblacima magle. Sve je pobijelilo, i nebo i more. Samo je ova slika lebdjela pred njegovim očima i nije razumio o čemu govore oko njega, vidio je samo kako mu netko gura mirkofon pod nos, kako vrti očima i viče prema njemu da kaže nešto o ratu. Gledao je preda se zaprepašteno, otkuda su se ovi ovdje stvorili, možda su sa neba pali, prođe mu misao kroz glavu. Na licu mu se pojavi nešto nalik na grimasu. U tjeskobnoj tišini napravi pokret kao da ga je neka velika eksplozija razbudila iz sna. Zapara ga bol i on nemoćno skliznu u invalidskim kolicima i poče urlati: Majku mu kurvinsku… Zatim reče još nešto, ali to nitko nije razumio. Oni što su stajali blizu njega tvrde kako je govorio o nekom Stjepanu, kako ne razumije što mu se dogodilo, nije htio ići u Dubrovnik ni na kupanje, nadaleko su zaobilazili čak i njegovu okolicu, kako se oni tamo ne bi smijali njihovim gaćama od glota. Zatim molećivo podiže ruke, prema jednima je želio pomoliti se, premda je medicinska sestra kose boje slame svejednako inzistirala kako mu se na licu pojavila ista ona grimasa kao nakon operacije, kada mu se povratila svijest i kada je hripao besmislene riječi preda se.

 Prevela s mađarskog

Angéla Pataki