Čitaonica Slobodana Šnajdera

JA, POSTMODERNI KENTAUR…

Laszlo Vegel: »Bezdomni eseji«, prijevod s mađarskog Arpad Vicko, Samizdat B92, Beograd, 2002.

Piše se Moskva, 1936: U kuhinji jednog moskovskog stana, duboko u noći, vodi se ovaj razgovor: »Nego, Ervine Isidoroviču, kako može čovjek ovako nagomilavati u sebi najnemogućnije atribute: Biti Madžar – samo po sebi je nesreća, ali to nekako još ide. Biti Madžar i Židov – pomalo je već pretjerano. Biti Madžar i Židov i madžarski književnik komunist – upravo je perverzno. Ali da je netko danas Madžar, Židov, komunistički književnik, a usto jugoslavenski državljanin – fantazija pokojnog Sacher-Masocha prema tome je kao neki bezazleni mali pinč!«
Tako je govorio Isak Babelj Ervinu Šinku, da bi koju godinu zatim pisac Crvene konjice bio strijeljan kao – japanski špijun. Ovu mogućnost Babelj nije spominjao.

Opasno i zazorno

Ne »štimaju« sve Babeljeve oznake u slučaju Laszla Vegela (1941.), suptilnog esejista, romanopisca, dramatičara (u Hrvatskoj, u Biblioteci Prolog objavljen je njegov Abrahamov nož), daleko od toga. Identično je međutim iskustvo autsajderstva koje Babelj doživljava, uza sav respekt, gotovo nečim komičnim, jedva poimajući kakva se nad njim nadvila sjena. To je iskustvo, baš kao i u slučaju Ervina Šinka, potpuno autentično, uz to razvijeno, proćućeno samorefleksijom kakvoj neka od »centriranih« pozicija nikada ne bi dala šansu. Laszlo Vegel – margina koja pojačano misli! »Nemoj nigde da se vraćaš, već odlazi odasvud!« (str. 11). Itaka je pomahnitala, brod nema više gdje čestito pristati. »Jugoslavenski Mađar« – što je to? Mitološko biće, kentaur? Nešto između kamena i Boga, pola čovjek, pola životinja? Manjinski pisac? Piše na mađarskom, razumije pa i govori srpski? Nije li to samo posebi nešto opasno i zazorno?
Nije li i kentaur biće bilingvalno (heksametri + nemušti jezik?), ne participira li to biće, čisto lingvistički, u više priroda? Kamo s njim? Na agoru ili u dobro nadziranu štalu?

Grijeh mišljenja

Intelektualna situacija manjinskog intelektualca pod socijalizmom podsjećala je na zoološki vrt u kojemu je uz odgovarajući kavez pisalo: Gledajte, imamo i to čudo. Intelektualna situacija istog bića u ovome što sada nastaje (kako nazvati tu molusknu formaciju koja sebi tepa da je kapitalizam) podsjeća na kavez uz koji više ništa ne piše, a bilo bi najbolje da se nekako isprazni. No pravi intelektulac, kao što je to Laszlo Vegel, jedan od rijetkih pravih intelektualaca ex-jugoslavenske intelektualne scene, shvatio je da su »pravi intelektualci« uvijek nadzirana manjina koja se odaje »grijehu mišljenja«. Njegova je opsežna i gusto pisana knjiga Bezdomni eseji pisana kao veliki (i pomalo, u antičkom smislu, samomučiteljski) confiteor, s tim što ispovijed ne pomaže protiv grijeha mišljenja, budući da se taj i takav grijeh, upornim promišljanjem (to je u stvari ispovijed), samo još dalje pogoršava. Laszlo je Vegel veliki grešnik mišljenja, koji pokušava biti pošten spram svoje negdašnje vjere, čak i u onim slučajevima kad mora priznati da je bivao obmanut, ne bježeći od udjela vlastite odgovornosti za povremene padove u lakovjernost. No Laszlo Vegel nije nijednog trenutka, zagledan u svoje kontinuitete, i u svoje transformacije, krivotvorio svoju intelektualnu biografiju, niti ju je na bilo koji od uobičajenih memoarskih načina, uljepšao. Zato je njegova knjiga gorka kao pelin, i zato je ona tako potpuno oslobođena ma i najmanje natruhe kiča – kič je izazov kojemu jedva da može odoljeti biografija koja samu sebe piše.

Nesmiljena auto-sekcija

Uvodni Bezdomni eseji pisani su u drugom licu, dakle ne u prvom, i ne u trećem, onako kako su pisani i neki od Vegelovih romana. »Ja, (postmoderni) kentaur« razdaljuje ovdje sebe u Ti, ali ova distanca samo pojačava osjećaj nesmiljenosti jedne auto-sekcije, kao i potpunu predanost samo-refleksiji: Ja se zrcali u sebi samom, uz to jedva da samo sebe može podnijeti. Propadaju sustavi, ideologije, države, uz ogromne troškove koje mora na kraju podmiriti jedno pomahnitalo »mi« …Manjinski intelektualac, u ovom slučaju mađarski pisac s jugoslavenskom putovnicom, uz to pisac apsolutno nesklon lakom kompromisu, ili trgovini smislom (identitetom), postaje za nas metafora intelektualca uopće, u miljeu Istočno-srednje-evropskom, u tranzicijskim previranjima. To je biće i subjekt i objekt tranzicije, s time što je možda ponajviše udešeno pakošću objekta baš onda kada mu se učini da je na mjerodavan i smjerodavan način uzeo učešća u zbivanjima. Prepoznajem u Laszlovim »razvrstavanjima«, u cijeloj njegovoj razgranatoj i analitički bogatoj i suptilnoj fenomenologiji jugoslavenskog rasapa, žal i čemer zbog gubitaka u ljudstvu, pod čime mislim na žalovanje zbog izbrojanih i neizbrojanih faktičnih ljudskih žrtava, kao i žal zbog onih koji su »nasjeli« na sirenski nagovor moći, ušli u njegove rasporede, pa čak stali samo zlo i proizvoditi, a ne tek podržavati ga. Prepoznajem u Vegelovoj tipologiji intelektualnu poslugu režima, pri čemu je režim u krajnjoj liniji nešto akcidendalno, nevažno; ali prepoznajem i one, do jučer naše zajedničke prijatelje, za koju bismo, kako se to voli reći, bili stavili ruku u vatru, a koji su nam danas neshvatljive zagonetke (ovo je još vrlo koncilijantna formulacija).

Izvješće iz egzotičnih krajeva

Prepoznajem dakle tipove koji spadaju u neki post-socijalistički grand-guignol, ljude koji su se presvukli u hodu, i kakve bi, da je živ, trebao opisati jedan Gogolj. Oni su svi ispali iz šinjela svojeg paternalističkog uzora koji im je svojedobno garantirao sve po čemu su bili to što su bili. Ti su odvratni tipovi danas najgorljiviji kritičari socijalizma – njihov je neofitski žar psihološki razumljiv, ali nije zbog toga manje gadljiv. Tu su onda i oni drugi koji su »doba Mraka« uglavnom prešutjeli, često u udobnim kompromisima, ali su pazili da se »ne istrčavaju«. Baš ti pohrlili su, u kohortama, na tron vlasti, baš su ti najviše reklamirali svoju osujećenost u »doba Mraka« koje su sada ushtjeli nadoknatiti. Kako?
Pa tako da su zasukali rukave i dobrano – zagrabili.
No koliko god mi čitali Vegelove Bezdomne eseje kao knjigu s one strane, dakle, izvješće iz pomalo egzotičnih krajeva (iz balkanskih pomrčina), odmah moram kazati da nema ama baš nijednog jedinog tipa iz ovdje skicirane tipologije koji se ne bi mogao naći i u hrvatskoj političkoj zoologiji (u smislu da je čovjek, tako isto i Hrvat, zoon politikon). Mi Vegelovu knjigu ne možemo čitati sa zluradim uživanjem, – kao da se ona događa nekome drugome, ona nas, naime, isuviše pogađa. Doduše, mi svoje knjige pišemo jezikom koji bi većina ovdje mogla razumjeti kad bi htjela (ne dakle, na mađarskom ili romskom), ali nas naši uvidi jednako tako osamljuju kao da smo i sami neko raskuštrano, neuredno, nesistematizirano biće koje je Isak Babelj, i sam kandidat smrti, bio sreo dok je noću krao pekmez u svojoj vlastitoj kuhinji. Kad bismo imali dovoljno hrabrosti, pa se, kao Laszlo Vegel, podvrći nesmiljenoj auto-analizi i od naše duše ostalo bi malo. I ona bi sva mogla prijeći u – jednu knjigu.

Kraj jednog svijeta…

Dakle, Bezdomni eseji! Pisani rukom intelektualca koji je pokupio svoje korijenje, spakirao ih, sprešao, u herbarij mrtvih ideja, i odonda putuje našim intelektualnim pejsažem poput Ahasvera: taj intelektualac naprosto nije htio urasti ni u kakvu odanost, ni pod što nije htio potpasti, nigdje se nije upisao. On je svjedočio, zgađen i uplašen, kako tenkovi novosadskog korpusa kreću na Baranju, smatrajući da taj događaj nije toliko kraj jedne države, koliko jednog svijeta. Koliko je taj događaj bio pripreman, koliko nuždan i neminovan, a koliko se ipak mogao izbjeći, odnosno spriječiti? Višak na sve strane raspjevanog doma (na sve »spremnost«) porodio je Bezdomne eseje, u kojima se pravom gigantomahijom bori za ono što je eventualno ovdje preostalo, što je kao nasukano nakon brodoloma utopije eventualno preživjelo. Odgovor glasi: Malo toga.
Ali ipak.
Bezdomne eseje blistavo je ispisala ruka Vanzemaljca, a meni za kraj ne pada ništa bolje na pamet od jednog kriptocitata koji bi htio podsjediti na Danteovo Čistilište: Naš je jedini grijeh u tome što puni čežnje, a bez nade, boravimo preostale dane.
Ali naravno, Vegelovi Bezdomni eseji, iako u njima margina promišlja samu sebe, središnja su knjiga pisana u tužnu slavu jednog rasapa kakva se, gledano iz nekog »sretnijeg« motrišta, nikada ne bi dala napisati.